U sklopu ovogodišnjeg Mjeseca borbe protiv ovisnosti koji se održava od 15. studenog do 15. prosinca, u srijedu je, 30. studenog 2016., u Porečkoj srednjoj školi Mate Balote održano nastavničko vijeće za profesore porečkih srednjih škola o značaju podrške školskog sustava i nastavnika djeci te o ulozi škole u prevenciji rizičnih ponašanja i ovisnosti adolescenata. Predavanje je održao poznati psihijatar s dugogodišnjim iskustvom u radu s problemima ovisnosti – dr. Slavko Sakoman.

Dr. Sakoman započeo je svoje izlaganje podsjećanjem na podatke novijih istraživanja na temu ovisnosti koja uključuju mlade. Istraživanje iz 2015. godine u zemljama Europe pokazalo je da se Hrvatska nalazi na trećem mjestu po količini mladih koji puše i koji piju. Podaci drugih studija nadalje ukazuju da je konzumiranje marihuane u posljednje četiri godine u porastu u zemljama EU, te da svaki peti dječak i svaka sedma djevojčica do 16. godine probaju marihuanu.

Ovi podaci ukazuju na ozbiljnost problema koji se tiče ovisnosti kod mladih te se postavlja pitanje na koji način zaštititi djecu i adolescente od rizičnih ponašanja i usmjeriti ih na pravilan izbor. Općenito, zaštiti djece u lokalnoj zajednici pridonosi međusobno djelovanje nekoliko faktora. To je najprije kvalitetan odgoj koji proizlazi iz obitelji , a potom iz škole i medija. Nadalje su bitni preventivni zaštitni programi u zajednici , kvalitetna represija koja smanjuje dostupnost droge, rano otkrivanje i tretman bolesnih  u svrhu zaštite zdravih čime se smanjuje štetan utjecaj ovisnika na zdravu populaciju djece i mladih tijekom rasta i razvoja. Također je bitan i program izvan školske zaštite koji se odnosi na mogućnosti kvalitetnog korištenja slobodnog vremena koje proizlaze iz lokalne zajednice, a koji razbijaju dosadu kod mladih. Naime, u današnje je vrijeme kod mladih često pristupanje rizičnim ponašanjima motivirano osjećajem dosade i besmisla te je ponašanje mladih potrebno usmjeriti u smislene aktivnosti (sport, kreativne aktivnosti, glazbenu školu i dr.).

Dr. Sakoman posebno je naglasio  važnost škole u odgoju djece. Istraživanja pokazuju da se hrvatski učenici uglavnom ne osjećaju zadovoljstvo u školi. Istraživanje iz 2010. godine pokazalo je da je Hrvatska bila na zadnjem mjestu po postotku djece koja vole školu u Europi i to u tri generacije (11, 13 i 15 godina). Pokazalo se isto tako da učenici istovremeno ne procjenjuju školu kao osobito zahtjevnom i opterećujućom pa se postavlja pitanje zašto učenici ne vole školu? Nezadovoljstvo djece vjerojatno proizlazi iz činjenice što hrvatsko školstvo u sustavu i metodama rada nije prilagođeno uzrastu i interesima djece što i nastavnike i učenike stavlja u nezavidan položaj. Npr. isto istraživanje pokazuje da djeca u RH dobivaju dojam da je gradivo nešto što se mora kopirati tj. napamet naučiti, ne uviđaju dobiti koje proizlaze iz učenja gradiva. Zato nastavnicima nije lak zadatak organizirati nastavu sa velikom količinom informacija koju hrvatski školski sustav podrazumijeva za djecu te istovremeno potaknuti interes djece za učenje i školu.

Prema tome, čini se da je najveći problem prilagoditi program djeci jer dobar je školski program koji predviđa i odgoj i učenje, a prilagođen je uzrastu i interesima djece.

Dobar školski odgoj postaje osobito važan onda kada djeca dolaze iz disfunkcionalnih obitelji. Što je veća disfunkcionalnost veća je i uloga škole u brizi za dijete – škola postaje važnija! Poručio je nastavnicima da je velik izazov koji se postavlja pred škole odgoj i kreativno obrazovanje djece uz istovremeno  postavljanje granica djeci. Za pravilan odgoj, kako od roditelja tako i od strane škole, bitno je djecu naučiti mehanizme samokontrole i određivanje granica u vlastitom ponašanju jer je  put do postizanja samokontrole složen. Kod djece je potrebno razvijati osjećaj za granice i poticati-samokontrolu od malena preko slatkiša, igračaka i drugih njima zanimljivih stvari koje izazivaju ugodu kako bi se jednog dana i sami mogli kontrolirati i znati reći NE rizičnom ponašanju. Granice su važne i u odnosu djece sa nastavnicima ali uvijek temeljene na poštovanju i iskrenom odnosu nastavnika prema djetetu.

Bitno je djeci i kod kuće i u školi ukazivati na posljedice ponašanja i probuditi u djetetu osjećaj savjesti.  Dr. Sakoman nadalje navodi da se pretjerano liberalni odgoj nije pokazao učinkovitim budući da stvara pojedince koji su robovi vlastitih želja i potreba, koji si ne znaju postaviti granice i koji se kroz život ne kontroliraju. A, mlada osoba bez samokontrole lako srlja i u eksperimentiranje sa sredstvima ovisnosti!  Tom pogledu i roditelji trebaju pomoći nastavnicima postavljajući granice već u svom domu i poštujući autoritet i ulogu nastavnika.

Također je naglasio kako nije valjan ni prezaštitnički odgoj u kojemu su roditelji posesivni, vrlo zaštitnički, skoro sve čine umjesto njega pa dijete ne uči donositi odluke. Grubi autoritarni pristup nije učinkovit jer rezultira dječjim prkosom. Stoga, roditelji i škola (nastavnici)  bi trebali zagovarati autoritarni pristup, ali onaj koji se temelji na međusobnoj ljubavi i poštovanju, uvažavanju dječjeg mišljenja, prepoznavanju dječjih potreba ali uz jasne granice koje na kraju postavljaju odrasli. Djeca od nas očekuju ljubav, poštovanje, brigu, pohvalu, dobrotu, razumijevanje, potporu, toleranciju, opraštanje, strpljenje, iskrenost, pravednost, naše vrijeme, znanje, iskustvo, razuman sustav vrijednosti i autoritet koji im daje sigurnost i jasne okvire. Djeca i mladi trebaju kvalitetan iskren odnos sa autoritetima, a ne onaj temeljen na distanci, grubosti, omalovažavanju, boli, nebrizi i nerazumijevanju. Djecu ni kod kuće ni u školi odrasli ne bi smjeli omalovažavati ili vrijeđati jer im to sigurno neće pomoći da odrastu u sigurne, snažnije i zdravije ljude! Kvalitetan odnos sa roditeljima i nastavnicima je ono što dijete najviše čuva od rizičnih ponašanja. Stoga svi važni odrasli u djetetovu okruženju itekako trebaju znati s djecom i mladima razvijati pravilan odnos te svoj autoritet i odgoj bazirati na iskrenom i dobrom odnosu!

Dr. Sakoman završio je svoje izlaganje odgovorom na pitanje o dobi u kojoj je najbolje razgovarati s djecom o rizicima ovisnosti. Dr. Sakoman smatra da je od ranih godina bitno s djecom razgovarati o rizicima sredstava ovisnosti zbog izgrađivanja ispravnog stava djeteta koji ga može štititi. Prikupljanjem informacija dijete će polako graditi vlastiti stav o konzumiranju sredstava ovisnosti te je bolje da te informacije dolaze od strane roditelja i škole odnosno od ljudi kojima dijete vjeruje i koji im sigurno žele najbolje. Roditelji, nastavnici i drugi važni odrasli nikada ne bi smjeli zaboraviti na svoju odgojnu ulogu, na to da su djeci modeli i stupovi povjerenja te da svojim odnosom prema djeci ostvaruju  izuzetno velik utjecaj na njihov rast i razvoj.

 

Zdravi grad Poreč
Adrian Štark, psiholog