Zavičajni muzej Poreštine od ove je godine bogatiji za nekoliko predmeta i bogatu fotografsku i filmsku ostavštinu obitelji Polesini, koji dokumentiraju povijest jedne od najznačajnijih istarskih plemićkih obitelji, ali i život Poreča i Poreštine od 18. do 20. stoljeća. Suradnja porečkog muzeja i posljednjeg potomka ove obitelji, koja je u Istri prisutna punih 700 godina i koja je ostavila neizbrisiv trag u povijesti Poreštine, počela je sredinom prošlog desetljeća kada je Gian Paolo Polesini počeo pisati knjigu o svojoj obitelji, te je došao u Poreč istraživati grad i tragove njegove bogate obiteljske prošlosti. Danas novinar koji živi i radi u Udinama, 54-godišnji Polesni vrlo je osebujna ličnost sa zanimljivim pogledom na sve ono što se njegovoj obitelji dogodilo, što je dijelom opisao i u svojoj knjizi "Sangue blu".
Plemićka obitelj Polesini, porijeklom iz Motovuna, spominje se prvi put u 13. stoljeću, a svojim je djelovanjem obilježila povijest Poreča. Polesinijevi su bili građani Motovuna od 1378., plemići Kopra od 1677., Pule od 1722. i Poreča od 1788., kada stječu titulu markiza. Obiteljski posjedi protezali su im se od doline Mirne, preko Motovuna, Zamaska i Motovunskih Novaka do posjeda na Poreštini, među kojima se ističu Sv. Ivan od Šterne, Červar i otok Sv. Nikola. Obitelj je odigrala značajnu ulogu u političkom, društvenom, gospodarskom, kulturnom i znanstvenom životu Poreča i Istre. Među pripadnicima obitelji u porečkoj povijesti posebno se ističu biskup Francesco Polesini (1729.-1819.) te Gian Paolo Polesini (1818.- 1882.), prvi predsjednik Pokrajinskog sabora Markgrofovije Istre, saborski zastupnik i zastupnik Carevinskog vijeća. U drugoj polovici 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća istaknula su se braća Benedetto i Giorgio, poznati i kao graditelji dvorca Isabella na otoku Sveti Nikola i obiteljske kuće na rtu porečkog poluotoka (danas Ville Polesini). Obitelj je pred kraj Drugog svjetskog rata odselila u Italiju.
Muzejska istraživanja na terenu i razgovori sa starijim sugrađanima pokazali su da su Polesinijevi bili najomiljeniji plemićki rod u Poreču. Imali su najvišu plemićku titulu, veliko bogatstvo temeljeno na agraru, ali ljudi su ih voljeli jer su usto bili i humani prema kolonima koji su radili za njih.
– Kad smo radili novi muzejski postav, htjeli smo proširiti i istražiti naša saznanja o porečkim plemićkim obiteljima. U tome nam je pomogao i pogled na arhivu Societa di archeologia e storia d´arte u Trstu u kojoj se čuva arhiv Polesini, koji baštini iznimno bitne dokumente o našoj kulturnoj prošlosti i koji je donedavno bio zatvoren za javnost. Sva ta dokumentacija polako je dolazila u ruke paleografa koji su na trošak regija Veneto i Friuli-Venezia Giulia stvarali arhiv o obitelji Polesini. U međuvremenu Polesini objavljuje knjigu i poziva me u Udine gdje u njegovom stanu popisujemo imovinu obitelji te je u tijeku izrada liste za otkup. Kako budemo imali sredstava, tako ćemo polako otkupljivati predmete iz njegove ostavštine, veli Elena Uljančić-Vekić, ravnateljica porečkog muzeja.
Nedavno je muzej od Polesinija otkupio srebrni servis s obiteljskim grbom i tekstil – jastučić za bebe na koji su polagani muški potomci, te korzet za djecu. Polesini je muzeju donirao svu obiteljsku fototeku, liturgijsku opremu porečkog biskupa te čašu s obiteljskim grbom.
– Nadam se da će Grad Poreč ubrzo imati dio sredstava da možemo otkupiti i portrete članova obitelji Polesini i ostalu srebrninu. Polesini ima još i komade namještaja i, kao što smo čuli i za vrijeme njegova nedavna predavanja, želi se riješiti tog obiteljskog tereta. Ipak, ono što uvijek navodi je da bi njegov otac Benedetto bio vrlo zadovoljan da zna da obiteljske predmete donira porečkom muzeju, dodaje Uljančić-Vekić.
U nedavno dobivenoj zbirci fotografija nalazi se oko dvije tisuće njih, od kojih gotovo 50 posto nepoznatih, nastalih u razdoblju od kraja 19. stoljeća do početka Drugog svjetskog rata. Riječ je cijeloj fototeci s minuciozno opisanim godinama, ljudima i motivima na fotografijama, što dovoljno govori o ljubavi obitelji prema Poreču. Cijela je fototeka ostala sačuvana nakon njihovog odlaska u Italiju. Fotografije rasvjetljavaju svakodnevni život obitelji, ali i veliki broj detalja o Poreču, njegovoj okolici i načinu života. Na fotografijama su uhvaćeni i drugi istarski gradovi – Savičenta, Motovun, Učka, a valja reći i da dio fotografija odskače od onih standardnih. To je sasvim jedna druga vizija Poreča onoga doba – fotografije njegova predgrađa, različitih godišnjih doba, prizori lova, sakralni objekti, povratak porečkih relikvija, političke ličnosti – fotografije otkrivaju gdje su nekada prolazile prometnice, gdje su se nalazile fontane i slično. Uz fotografije, muzej je dobio i zbirku od više tisuća razglednica te filmsku građu. Film je snimao Polesinijev otac i na njemu su, uz obiteljska druženja, zabilježeni i neki od događaja iz razdoblja od Drugog svjetskog rata do početka šezdesetih godina prošloga stoljeća.
– To je jedna od osam tema novog porečkog muzejskog postava kojom će se prikazati porečka prošlost, što je bitno naročito zato što je u razdoblju od Drugog svjetskog rata postojao jedan vakuum, jer je većina obitelji odnijela sve fotografije sa sobom u Italiju. Prije petnaestak godina muzej je imao svega dvadesetak fotografija, nije postojala ni zbirka. Tako da smo ovom donacijom dobili iznimno puno. Albumi će biti skenirani i bit će dio našeg stalnog postava, ali publikacija, edukativnih radionica, zaključuje Uljančić-Vekić.

V. Habereiter, Glas Istre