Novi dokumentarno-igrani film u produkciji  Level 52 za HRT, doživijet će svoju premijeru na velikom platnu 07.05.2023 u Puli u Kino Valli sa početkom u 19h.  

Dokumentarno-igrani film redatelja Mladena Đakovića po scenariju Tonija Juričića bavi se pričama o preživljavanju tijekom Drugog svjetskog rata na istarskom poluotoku. Film sadrži svjedočanstva iz prve ruke pojedinaca koji su proživjeli jedno od najmračnijih razdoblja u ljudskoj povijesti. Gledatelji će biti odvedeni na putovanje kroz vrijeme kako bi svjedočili otpornosti i hrabrosti onih koji su uspjeli preživjeti rat. 

Svjedočanstva o preživljavanju na istarskom poluotoku u najgorim vremenima Drugog svjetskog rata.

Dokumentarni film “Zemlja ognja” prikazuje svjedočanstva vezana uz nacističke zločine od jeseni 1943. do ljeta 1944. Godine na području Istre. Priče preživjelih govore o vremenu kada su Rommelove postrojbe harale Istarskim poluotokom i opisuju trenutke koji su ljudima promijenili život te ga zauvijek obilježili. Unatoč stravičnim prizorima koji su se usjekli u njihova sjećanja, protagonisti su pronašli snagu za nastaviti dalje, nadu koja je nadišla patnju i oprost koji je poništio osvetu.

MLADEN ĐAKOVIĆ

Redatelj dokumentarnog filma “Zemlja Ognja”

Redatelj, snimatelj i filmski entuzijast iz Poreča svoje prve dokumentarne filmove “Zmajeve Lijnije” i ” Voda Misterij života”(2 međunarodne nagrade) realizirao je u suradnji sa Robertom Bezbrdicom. U sklopu projekata udruge UM S.A.V.E i CGI Poreč vodi radionice sa mladima, te snima niz kratkih filmova sa temom nasilja u maloljetničkim vezama te problema ovisnosti. Iz tih radionica nastaje i film Ekvinocij koji osvaja dvije prve nagrade na festivalima u Karlovcu i Dubrovniku. 2019. završava dokumentarni film “Gje si bio četredeset i četvrte?” i “Nema predaje”.

 

Što je bilo nadahnuće za ovakav dokumentarni film?

Vozeći se jednom prema Trstu, prijatelj Vlado Šegon ispričao mi je čudesnu priču o njegovom ocu Giordanu i talijanskom vojniku Egidiju Salvatoreu i njihovoj zamjeni identiteta. Tada me obuzeo osjećaj euforije koji je bio iskra za razvoj cijelog projekta, jer sam odmah znao da je to dobra ideja za film.

Budući da me jako zanimao Drugi svjetski rat, pogotovo od 1943. nadalje, shvatio sam da bi taj događaj bilo dobro ukomponirati u povijesni kontekst Istre nakon kapitulacije Italije i priče koju sam saznao od povjesničara Andreja Badera, o nikad ostvarenom savezničkom iskrcavanju u Istri pod kodnim imenom “Operacija Armpit”.

Kontekst toga, Romulove ofenzive, strahovitih zločina i toplih ljudskih priča činio mi se kao savršen predložak za jedan dokumentarno-igrani film sa svjedocima i povjesničarima.
Koncept priče iznio sam produkcijskoj kući Level 52, koja je prepoznala potencijal te odlučila producirati film i prijaviti ga na natječaj HRT-a. HRT je prepoznao projekt i odlučio ga financirati.

Je li postojao osobni motiv za snimanje ovog filma?

Odrastao sam u ličkom selu Mlakva koji ima gotovo identičnu sudbinu Lipe. Na isti su način 6. kolovoza 1941. godine žitelje Mlakve ustaše utjerali u jednu kuću i, kao u Lipi, pobili 268 civila, uključujući starce i djecu (u Lipi ih je stradalo 269). Kad dođete u Lipu, ta je kuća odmah na početku i ne možete ju zaobići, a taj vas tragični osjećaj drži kroz cijelo selo.

Ja sam odrastao u selu u kojem se to nije puno spominjalo. Postoji spomen-kosturnica i obilježavaju se obljetnice, ali se jako malo o tome priča. Jedan od razloga je što se samo poprište zločina, dakle kuća stradanja sada nalazi pod vodom akumulacijskog jezera Kruščica. Drugi je razlog što su zločine nad stanovnicima Mlakve napravili njihovi susjedi, a nakon rata nastavili su živjeti zajedno te se međusobno ženili.

Mene su u Mlakvi znali pitati zašto snimam film o drugom selu, a ne o svom. Moj je odgovor da na ovaj način odajem pijetet žrtvama i iz mog sela. Zemlja ognja posvećena je svim civilnim žrtvama, a  antifašizam koji protagonisti u ovom filmu zastupaju je onaj pravi iskonski kakav je nekad bio.

U procesu istraživanja teme, pogotovo povijesnog karaktera, često nas informacije koje otkrivamo odvedu u razne smjerove. Je li bilo zahtjevno držati se zamišljene ideje i izgleda li film danas isto kao u svojim začecima?

Sam proces stvaranja filma bio je kreativno kaotičan, jer se od početne ideje filma s premisom nikad ostvarenog savezničkog iskrcavanja i pričom Vlade Šegona pomalo mijenjao u povijesno točniju priču. Pa je tako spomenuto savezničko iskrcavanje s kodnim imenom “Armpit” postalo manje važno i u finalnoj verziji filma spominje se samo jednom rečenicom.
Ključni trenutak dogodio se kada me Vlado uputio na prof. Igora Šaponju koji mi je jako pomogao. Zahvaljujući istraživanjima i dokumentiranim videozapisima koje je radio s kolegom dr. Igorom Jovanovićem za Istarsko povijesno društvo, došao sam do autentičnije priče, a naročito spoznaja da živih svjedoka još uvijek ima.

Koliko su svjedočanstva preživjelih svjedoka utjecala na film?

Svjedoci koje je preporučio Igor Šaponja dali su pričama onu toplu ljudsku notu koju nijedan povjesničar ne može tako interpretirati. Iako većina priča nema sretan kraj kao priča obitelji Šegon i Salvatori, protagonisti Zemlje ognja nemaju nikakvu mržnju niti želju za osvetom.
Kada gledamo i slušamo Đina Matošića, Fošku Benčić ili Nadu Brajković, koji su vidjeli i doživjeli sve te strahote, ne možemo se načuditi njihovoj toplini i dobroti unatoč teškim traumama iz djetinjstva. Nadalje, protagonisti kao što su Amalija, preživjela svjedokinja iz sela Lipa, i hrabra Suzana Maraš, koja je napravila duplikate fotografija zločina, ili glavni negativac, njemački pukovnik Kaspar Volcher, u filmu su prikazani igranim scenama. Književnik Milan Rakovac cijelom filmu daje umjetničko-kritički osvrt, a Branko Afrić i Danica Maljevac pričaju nam o hrabrosti, strahu i ustrajnosti.

Zašto je bilo bitno imati igrane scene u ovom dokumentarnom filmu?

Još dok smo lutali scenarijem i konceptom, znali smo da ćemo snimati igrane scene.
Željeli smo dočarati strah, koračanje njemačkih čizama, zvuk i scene paljenja, i tako dodatno začiniti ionako već dobru priču. Posebno smo pazili da se same scene nasilja ne vide, nego naslućuju atmosferom, zvukom, scenografijom ili kadrom.

Istra kao savršena kulisa za povijesni dokumentarac.

Istra je terra magica. Na svu sreću ima još divnih lokacija na kojima kao da je vrijeme stalo, a one ostale sačuvane. Zankovci, Čambarelići i Gortanov Brijeg savršeno su dočarali atmosferu i period radnje, i nadam se da će i druge produkcije to uvidjeti i doći snimati u Istru.
Gotovo se svaki istarski gradić ili selo vrlo lako pretvara u setove s temom srednjeg vijeka, početka stoljeća ili oba svjetska rata. Interes je sve veći, a nedavno je u Labinu sniman i Netflixov serijal u čiju je produkciju također bio uključen Level 52.

Produkciju filma potpisuje nagrađivana produkcijska tvrtka iz Labina, Level 52. Kako je došlo do suradnje?

S produkcijom Level 52 surađujem dugi niz godina. Najprije na komercijalnim projektima, na kojima sam bio vanjski suradnik, ali i na dokumentarnom filmu Gdje si bio četrdeset i četvrte?. Dijelimo strast prema filmovima i produkciji te opušten i spontan pristup snimanju, a na ovom smo filmu napravili korak dalje u samoj produkciji i organizaciji.

Nevjerojatan broj snimljenih intervjua je scenarist Toni Juričič pretočio u scenarij i odradio odličan posao.

Direktor fotografije s odličnim smislom za prostor i kompoziciju Goran Načinović, Antonio Zulijani, koji je izvrsno odradio montažerski dio i korekciju boje, asistentica režije Ida Skoko, za koju mi  je posebno zadovoljstvo što sam je preporučio Levelu 52, sada čine kreativan tim s već osjetnim produkcijskim iskustvom iza sebe. Producent filma i skladatelj glazbe je Sanel Isanović.

Koja je poruka filma i je li on važan za buduće generacije?

Iako je film slojevit i ima više poruka, glavna poruka filma je oprost i želja za nastavkom života, ali ne i zaborav, što u filmu tako lijepo artikuliraju preživjeli svjedoci. Posebno je istaknuta uloga žena i majki, koje su preuzimale ulogu hranitelja obitelji na zgarištima spaljenih kuća, ali i njihovu snagu da nastave dalje živjeti bez želje za osvetom.

Osim gomile bezimenih ženskih junakinja u filmu, u Zemlji ognja junakinje su hrabra Suzana Maraš, Amalijina majka koja je mudrošću spasila sebe i djecu od pokolja u Lipi, majka Foške Benčić koja je skoro stradala jer je prkosno pred Nijemcima gasila zapaljene kuće. Domišljatost i hrabrost Katarine Šegon nasuprot pukovniku Kasparu Volcheru, koji je zadnjih večeri prije vojnog premještaja zapalio i uništio istarska sela Bokordiće i Šajine i otišao u noć ostavljajući iza sebe mrtve i preživjele koji se s time moraju nositi, savršeno dočaravaju pozicije krvnika i žrtve, koje nakraju smognu snagu za oprost prezirući osvetu. Epska scena, koju fantastično dočaravaju glazba i zvuk Sanela Isanovića, kada Kaspar Volcher bešćutno sjeda u svoj auto i napušta selo, zapravo se doima inferiorno pred snagom majki koje grle svoju djecu dok gledaju zgarišta svojih kuća. One su othranile naraštaje i mnogi im zapravo duguju vlastito postojanje, pa je to i podsjetnik sljedećim generacijama da se te stvari ne zaborave. Unatoč nezamislivim zločinima koji su se dogodili, u ljudima postoji vjera u dobro koja ih gura dalje prekidajući krug mržnje.

SINOPSIS

Dokumentarni film „Zemlja ognja“ donosi svjedočanstva o preživljavanju u najgorim vremenima Drugog svjetskog rata, kada su zloglasne nacističke Rommelove postrojbe harale Istrom u iščekivanju savezničkog iskrcavanja. Đino, Foška i Egidio samo su neke od žrtava rata koje su morale učiniti nezamislive stvari da bi preživjele. Stravični prizori urezali su im se u sjećanje, a zajednička im je želja da se takvo nasilje i zvjerstvo više ne ponovi. Evocirajući sjećanja preživjelih i razgovarajući sa stručnjacima, filmom se oživljava igrano-scenska panorama Istre kao zemlje ognja u periodu od jeseni 1943. do ljeta 1944. godine.

Među najstravičnijim događajima počinjenim u tom razdoblju ističu se zločini u selima Šajini i Bokordići te pokolj u Lipi. Sa svojih osamdesetak godina, Đino se prisjeća noći kada su vojnici ušli u selo te kako je jedan od sumještana izdao i otkrio poziciju Đinove obitelji. Kao dječak koji je tada imao pet godina, njega proganjaju sjećanja na gubitak svojih roditelja i većine članova obitelji. U njegovoj svijesti još uvijek odjekuje slika spaljenog sela i težine majčinog trupla ispod kojeg se skriva od njemačkih vojnika. Sličnu sudbinu dijeli i Foška, koju su kao djevojčicu izvukli iz kuće, ispred nje zapalili kuću i odveli najstarijeg brata u logor. Dok je njezina majka prkosila vojnicima i nastojala ugasiti vatru, njezin je otac, kao pripadnik partizana, bespomoćno iz šume promatrao kuću u plamenu i odvođenje sina. Igrane scene rekreiraju osjećaj nemoći u kojima djeca gube svoje najmilije. Središnji dio filma dostiže kulminaciju fašističkim zvjerstvom – pokoljem civila u Lipi. Masakru sela nažalost svjedoče i fotografije koje su nacisti izradili kao suvenire svoje nehumanosti. Fotografije igrom slučaja preživljavaju rat zahvaljujući hrabroj djelatnici fotografske radnje koja je u tajnosti napravila duplikat filma i time očuvala materijalni dokaz fašističkog terora.

Dokumentarni film zatvara Vlado Šegon s obiteljskom pričom koja vraća gledatelja u doba kada je u kuću njegove bake Katarine upao Egidio Salvatori. Talijanski vojnik, koji je do jučer bio neprijatelj, postao je jedini spas za obitelj. U napetoj igranoj sceni rekonstruirat će se istinit događaj kada Egidio u dogovoru sa Šegonima preuzima identitet sina Giordana (koji je pobjegao u partizane) da ih Nijemci ne bi pogubili zbog izdaje. Prilikom svake nacističke racije, kada bi njemačke snage obilazile kuće i provjeravale jesu li svi muškarci kućanstva prisutni, Egidio je u ulozi Giordana Šegona odgovarao s presente (prisutan). Koristeći glumce u igranim scenama, rekreira se dvostruki život Egidija Salvatorija koji nastoji sačuvati svoju tajnu.

Gotovo osam desetljeća nakon završetka rata, svjedoci se nastavljaju suočavati s duhovima prošlosti. Otvara se Memorijalni centar „Lipa pamti“ u nastojanju da se nadolazeće naraštaje poduči o užasima fašizma, da se zlo koje je jednom proživljeno više nikad ne materijalizira u ljudskom duhu. Dan danas, Đino i dalje osjeća prazninu nepripadanja nakon što je ostao bez obitelji. Foška se prisjeća svoje majke koja je prekinula krug osvete spasivši ženu, koja ih je izdala Nijemcima, od bijesa sumještana. Egidio Salvatori vratio se u Istru nekoliko godina nakon završetka rata te se upoznao s osobom čiji je identitet preuzeo. Njihove obitelji nastavljaju njegovati prijateljstvo. Tolerancija i uzajamno poštovanje, kao osnovne vrijednosti humanosti, postaju vrijednosti djece i unučadi onih što su proživjeli zemlju ognja.

PRODUKCIJSKA EKIPA

• Redatelj – Mladen Đaković
• Scenarist – Toni Juričić
• Direktor fotografije  – Goran Načinović
• Skladatelj glazbe – Sanel Isanović
• Asistentica redatelja – Ida Skoko
• Kostimografkinja i scenografkinja – Kristina Nefat
• Šminka i frizura – Nina Rabar
• Tonsko snimanje – Valnea Bulić, Sanel Isanović
• Montaža, kolor korekcija – Antonio Zulijani
• Oblikovanje svjetla – Sanel Isanović
• Gaffer – Teo Jakonišić
• Dizajn zvuka I tonsko oblikovanje – Sanel Isanović
• Specijalni grafički efekti  – Vedran Štefan
• Specijalni efekti na snimanju – Teo Jakonišić
• Narator – Ljubomir Hlobik
• Snimatelji – Goran Načinovič, Darko Privrat, Antonio Zulijani
• Grafika – Andrej Glavičić
• Producent – Sanel Isanović

 

Level 52 d.o.o.

Digital Media Group