Špica sezone. Subota. Prazna cesta. Ne, nismo na nekom sporednom putu u Lici. U Istri smo. Na staroj cesti koja od Pule preko Limskog kanala, Vižinade i Buja vodi u Kopar. Cilj je dočepati se graničnog prijelaza Kaštel. Da ćemo to učiniti takvom lakoćom nismo se nadali ni u snu.
Ujutro na radiju slušamo najave iz Hrvatskog autokluba da se očekuju gužve na prometnicama u Istri. Ništa neuobičajeno. Osim to što su na staru cestu, očito, svi zaboravili. Doduše, stranci i nisu imali što zaboraviti, jer nisu ni znali za nju, ali zaboravili su je oni koji su postavljali prometnu signalizaciju.
Tako sada iznad graničnog prijelaza kod skretanja za Kaštel više nema putokaza da ta cesta vodi i za Rovinj, Poreč, Pulu. Turisti stoga i ne pomišljaju dati žmigavac i skrenuti za Kaštel, već u koloni strpljivo čekaju ulazak na kružni tok koji ih vodi prema Istarskom ipsilonu.
Naravno, na Ipsilonu gužva. Kilometarske kolone stvaraju se već u jutarnjim satima i to u smjeru graničnih prijelaza. Nisu to one kolone koje smo do prije koju godinu svakog vikenda gledali na televiziji pred tunelom Sveti Rok. Ovdje se automobili ipak kreću.

No, mi nismo tu da bismo s njima podijelili sudbinu čekanja na izlazak iz zemlje u kojoj su proveli odmor. Sve to gledamo iz propisne daljine, sa zaboravljene ceste gdje asfalt već dugo nije trpio težinu automobila punih opreme za ljetovanje.
Na toj cesti vladaju neka druga pravila. Nema nervoze, brze vožnje, pretjecanja, već smirenost i potreba da se čovjek negdje zaustavi, popije kavu, pojede malo domaćeg pršuta, možda skrene na neku od mnogobrojnih vinskih cesta ili cesta maslinovog ulja. No, iako nama taj mir na cesti predstavlja zadovoljstvo, nekima on donosi nemir i nesigurnost.

Prisjećamo se odličnih sendviča s pršutom koje smo u gostionici u Krasici jeli na putu za Trst, dok je tom cestom prolazilo sve što je imalo kotače. Sada to više nije gostionica, već konoba. Nema više sendviča, ali ima svega drugoga. Nasmijana vlasnica konobe Janja Čuljak nije jedna od onih ugostitelja koji plaču nad svojom sudbinom. Ali, jasno nam je iz razgovora da posao ne cvjeta. Kaže da je promet 30 posto slabiji nego lani. Gotovo je podne, a na ražnju se još ništa ne okreće.

– Istina je, više se toga nekada okretalo. Sada se uglavnom živi od domaće klijentele. Dolaze i Talijani koji znaju za nas ili turisti koji nikako da pogode skretanje za Grožnjan, kaže Čuljak.
Ona se, međutim, ne žali. Kaže da to prepušta drugim ugostiteljima. No, potvrđuje nam sumnju da je ugostiteljima na toj cesti promet drastično pao zbog novog kružnog toka iznad graničnog prijelaza Kaštel, koji automobile usmjerava na brži cestovni pravac.Istog su mišljenja i u restoranu Bassanese u Kaštelu. Nekada su turisti hrlili u taj restoran uz samu cestu, a sada na velikoj terasi sami ispijamo piće. Vlasnica Adele otkriva nam da trenutno u apartmanima iznad restorana nema – nikoga. Tek idući vikend joj dolaze njeni stalni gosti Talijani. Ali ni oni, uz svu dobru volju, ne mogu spasiti ovu, kako kaže, katastrofalnu sezonu za taj restoran.
Ta priča doima nam se još čudnijom kad u ruke uzimamo meni. Naime, cijene u ovim ugostiteljskim objektima daleko su niže nego kod njihovih kolega u turističkim centrima. Primjerice, kilogram pršuta kod njih stoji 450, odnosno 500 kuna, dok se na Puljštini, ako se čovjek potrudi, može pronaći pršut i za 700 kuna po kilogramu.

Ali, nisu ni turisti od jučer. Barem ne oni koji dolaze u Istru iz susjednih zemalja. Naime, dvoje Mariborčana koje smo zatekli u koloni na izlazu iz Hrvatske otkrivaju nam da su ljetovali u – Kanfanaru. Darjan, koji preuzima glasnogovorničku funkciju, kaže da je tako bilo znatno jeftinije nego da su uzeli apartman u Rovinju ili Poreču. Ovako su u Kanfanaru odsjeli za puno manje novca, dok su na plažu odlazili autom u Rovinj i Poreč. Zanimalo nas je i ima li mladi par iz Slovenije ikakve zamjerke na turističku ponudu Istre, na što smo dobili vrlo egzaktan odgovor – nikakve. Nikakve zamjerke nije imala ni Monica iz Bergama, koja je s društvom bila na odmoru u Poreču. Kaže da joj je sve bilo dobro – od cijena i uljudnosti do čistog mora i lijepih plaža. Jedino što je mlađahnim Talijanima smetalo bilo je loše vrijeme, ali na to se ipak ne može utjecati.
I dok mladima izgleda ništa ne smeta, nešto stariji su puno kritičniji. Aloisia Bauer iz Stuttgarta tako nam je rekla da je ove godine prvi put bila u Poreču i da nije valjalo – ništa. Najveću zamjerku je imala na apartman, koji je, veli, puno platila, a bio je u jako lošem stanju. Nismo je trebali ni pitati hoće li se vratiti u Poreč. Sama je dala naslutiti odgovor. (Piše Bojan ŽIŽOVIĆ; Snimio Milivoj MIJOŠEK, Glas Istre)