Dragi prijatelji, sjećate se legendarnog Mladena Delića i jos legendarnije rečenice : "Ljudi moji, pa je li to moguće!" Upravo to su bile moje riječi kada sam ostvario svoj san, kada sam ušao u cilj na najzahtjevnijem triatlonu današnjice zvanom IRONMAN!

Moja Ironman priča započela je još "davne" 2005. godine kada sam se počeo baviti triatlonom. Živio sam u inozemstvu i čitajući knjige, časopise, jedan članak je probudio moju neostvarenu želju da se počnem baviti triatlonom. I tako sam počeo sa treninzima. Naravno moja prva utrka je bila Sprint distance (750m plivanja, 20km bicikle, 5km trčanja) i to sve odrađeno na Mountain Bike! Počele su se redati u druge utrke, olimpijski triatloni (1.5km plivanja, 40km bicikle, 10km trčanja) , zatim polumaratoni (21km) da bi 2007. napravio korak više i odradio moj prvi Half Ironman na Mljetu, koji je bio nezaboravan. I uspio sam! No taj korak bio je samo uvertira perioda u kojem sam se počeo spremati za najveći pothvat u mom životu, takozvani IRONMAN (3.8km plivanja, 180km bicikle, 42km trčanja). Krenuo sam u potragu za Ironman utrkama, koje su inače rasprodane godinu dana unaprijed i naravno čekao svoj trenutak. Kada sam, za Božić 2007. dobio informaciju da se otvara još 300 mjesta za Ironman utrku u Roth-u, Njemačka, odmah sam reagirao, neznavši još u šta sam se upustio. Prijava je prošla i našao sam se na startnoj listi!!! Ajoj…šta sad?

Kada sam upao na utrku, triatlonci su mi govorili da je to jednostavno najbolja utrka na svijetu, s najvećim brojem sudionika i najvećim brojem gledatelja, da niti sam nisam svjestan gdje sam upao i šta me čeka. Naime, na samu utrku se prijavilo nevjerojatnih 3300 triatlonaca iz cijeloga svijeta a samu utrku koja traje cijeli dan pratilo je preko
40 000 ljudi i to po kiši! Utrka je savršeno, perfektno, bez ijednog propusta organizirana u prekrasnom malom mjestu Roth, 30 km južno od Nurnberga. Taj grad živi za tu utrku i jednostavno se nisam mogao nadiviti ljubaznosti osoblja utrke, te samih građana tog mjesta koji su bez obzira na kišu, bili na cesti i bodrili nas do samoga kraja!

Savjetovao sam se sa triatloncima, koji imaju iza sebe "kojeg" Ironman-a i došao do jedne osobe u Puli. Čovjek koji iza sebe ima 7 Ironman-a i 185.mjesto (od 2000. prijavljenih) na Svjetskom prvenstvu u Ironman-u na legendarnoj utrci u Koni, Havaji.
To je čovjek koji je vjerovao u moj uspjeh čim me upoznao i koji se istoga dana upustio u avanturu njemu jako dobro poznatu no meni kao totalnu nepoznanicu. Njegovo ime je Željko Bijuk. Željac, kako ga ja zovem "man behind the scene", otvoreno mi je rekao da ja to mogu ali da nas čeka paklenih 8 mjeseci priprema!

I odmah smo krenuli u pogon, tjedni su se redali a ja sam uz posao činio sve kako ne bi propustio niti jedan trening. Uspjevalo mi je i samopouzdanje je raslo svakoga dana. Sve sam uspio ogranizirati, posao, treninge, društveni život! Tjedno sam trenirao i više od 25 sati i kako smo se bližili cilju tako su treninzi bili još jači i jači. No, sve je bilo preidealno da bi bilo istinito i došao je trenutak kad su "proradili" moji nosni sinusi, s kojima imam problema već godinama. Upala je bila tako jaka da sam bio u krevetu 2 puna tjedna pod temperaturom na manjom od 40! Tada je krenulo nizbrdo. Samopouzdanje se počelo kotrljati nizbrdo… naravno dok sam ležao, samo sam razmišljao o Roth-u. Nakon 2 tjedna ležanja, i 1 tjedna laganog hodanja, trčkaranja i malo plivanja, polako sam se vraćao u ritam treninga. No to nije bilo niti blizu onoga šta sam očekivao.
Naravno, psihološki sam dosta oslabio i Željac je imao posla sve vratiti u normalu. I nakon još jednog tjedna treninga, uspio je i ja sam se vratio nakon punih 4 tjedna pauze. Znao sam šta me čeka u tom periodu, znoj, znoj i samo znoj!!! I tako je bilo, vratio sam se treninzima i došla je moja prva test-utrka, Half Ironman u Grazu, koju sam više nego uspješno odradio! Bila je to moja "mala" psihološka pobjeda koja je bila od presudne važmosti. Da ovu utrku nisam odradio kako "spada", vjerojatno bi se Roth održao bez mog imena na startnoj listi!
3 tjedna nakon Graza došla je još jedna utrka, Olimpijski triatlon u Zagrebu koji sam također vrlo dobro odradio i naravno još više učvrstio moje samopouzdanje. Tada je počeo trotjedni tapering (postupno smanjivanje treninga) kako bi 13.7. bio spremam za pothvat mog života! Počelo je odbrojavanje, još samo 5 dana i krećem u akciju! Zadnji treninzi su bili lagani, mentalni sklop se složio i krenuo sam…tu sam znao da povratka više nema!

Srijeda, 9.7. ujutro sam odradio posljednji plivački trening i lagano se uputio prema
Roth-u. Put dug 730km dobro je prošao, i poslije večernjeg istezanja i lagane večere krenuo sam na noćni odmor. Sljedećeg jutra, dočekalo me sunce, prekrasno vrijeme u Brugthann-u gdje sam bio smješten. 25km udaljeno od Roth-a, daleko od centra zbivanja, bio je savjet Željka. Odmah sam krenuo na pregled bike staze i isprobao uzbrdice i nizbrdice. Popodne sam od radio lagani footing i dobar stretching nakon čega još jedno mirna noć u Burgthann-u. Petak ujutro, budilica je malo ranije "vikala" i već u 6,30 sam bio u kanalu Majna-Dunav gdje je predviđeno mjesto za plivanje. Dobro se isplivao i nakon plivanja istrčao po stazi predviđenoj za našu posljednju disciplinu, maraton. Popodne je slijedio obavezan odmor. To je ujedno bila i poslijednja noć koju sam morao iskoristiti za spavanje jer od sljedeće se neću baš naspavati! Tako je i bilo, naspavao sam se dobro, odradio lagano bike i malo trčanja te otišao u centar zbivanja. Otišao sam se prijaviti, napravio bike check-in i naravno potrošio malo eura na expu koji je jedan od najopremljenijih u svijetu Ironman-a. Atmosfera, dan uoči utrke…ludnica! A šta me tek čeka sutra…

Kao po dogovoru moji roditelji i Roberto su stigli u popodnevnim satima. Tu su bili i naši prijatelji iz Nurnberga, Kiki i Slavica. Ne mogu vam opisati kako je sve lakše kad vas netko bodri…dizali su me visoko!

I krenulo je posljednje spremanje, pregled svih svari i spavanac. Legao sam već u 8 navečer. Budilica je "urlala" (da slučajno ne bi zaspao) u 3,30 ujutro…vani mrak, i nešto još gore. KIŠA! Nisam mogao vjerovati kad sam vidio da pada kiša. Odmah su mi krenule crne misli, pa neće valda biti odgođena utrka. Naravno, hladan tuš i pokret prema Roth-u. Kiša i dalje pada…dolazim na mjesto zbivanja i polako ulazim sa kišobranom u zonu da pregledam svoj bike i gume. Sve je u redu! Slažem stvari, odlazim na body marking a kiša i dalje pada..polako nestaje noć i sviće dan. Mislio sam, možda će prestati padati kako dan bude odmicao a ono sve suprotno. Kiša je počela još jače padati! No unatoč kiši, vjerni navijači su se skupljali i već u 6 ujutro ih je bilo desetak tisuća. Tada se prvi put oglasio službeni spiker i pustio nam soundtrack Gladijatora "the battle"…
Adrenalin se probudio…temperatura je bila 11 stupnjeva, noge smrznute, tijelo drhti da li od hladnoće da li od uzbuđenja, ne bi vam znao reći. Jedino što sam znao je da ja startam za nekih sat vermena.
U 6,20 je bio predviđen start PRO natjecatelja (jednog dana i mene…hahahahahaha)
Spiker je dizao atmosferu iz minute u minutu, stigli su Novozelanđani sa svojom tradicionalnom Hakom koja je imala strašan emocionalni efekt kako na natjecatelje tako i na gledaoce. Jednostavno, svi su počeli navijati kao na finalu Eura2008 i tada se čuo pucanj. Počela je utrka!
U vodi su bili Ironman velikani…Chris McCorrmack, Pete Jacobs, Sindballe, McDonald…strahovito brzo su krenuli i nakon 3.8km plivanja izašli iz vode za 45minuta, brza promjena i nestali su na njihovim "zvjerima" od bicikala (vrijednim bolje da vam ne kažem koliko, jer ja radim 2 godine za te novce). Tada su polako kretale baterije od 200 plivača sa razmakom od 5 min. Moja baterija je bila broj 9, znači da krećem u 7,30. Da vas podsjetim, kiša i dalje pada! I krenula je moja grupa…pucanj i plivaj Gogo! Ovoga puta se nisam dao i gurao sam se među prve, dobio po nosu ali isto tako i uzvratio istom mjerom. Nisam se dao! I ja sam brzo krenuo i izašao iz vode nakon 1h15min….naravno na samom izlazu iz vode, čuo sam navijanje iz petnih žila mojih vjernih navijača…ajmo Gogo, to Gorane…bravo Gogo! Ulazak u zonu, presvlačenje i preuzimanje bicikla i šibaj Gorane dragi 180km. Naravno opet na samom izlazu iz zone, opet moji navijači…svaka ima čast! Dva kruga od 90km smo vozili po inače prekrasnoj stazi ali ipak će mi ostati "nezaboravnom" sjećanju. Da vas podsjetim, ukoliko ste zaboravili, kiša i dalje pada. Nakon svega 10km vožnje, šake su se tako smrznule da ih nisam više osjećao. Htio sam izvaditi iz dzepova gelova ili čokoladice i nisam uspio koliko su mi bili smrznuti prsti. Tijekom vožnje hladnoća se širila na ruke i ramena, pa onda i noge. Mišići su se još uvijek zagrijavali nakon 2 sata utrke…I onda na jednoj uzbrdici polako prestižem jednog natjecatelja a ono sudac iza mene na motoru viče, broj 2301 (ja) imate žuti karton zbog draftanja (vožnja u zaleđini, koja je strogo zabranjena). I onda sam ušao u dijalog sa sucem i pokušao objasniti da na uzbrdici ne mogu baš tako brzo preticati nekoga i da se nisam draftao.Inače, 3 žuta kartona vode u diskvalifikaciju! Sve je trajalo 2-3minute i na kraju uzbrdice sam bio toliko ljut da mi nije više bilo niti hladno niti sam bio žedan niti gladan, a mišići su konačno došli na radnu temperaturu … Ja sam nastavio voziti, "gaziti" bike koliko sam mogao. Naravno morao sam biti jako oprezan u vožnji, jer (da vas podsjetim, kiša i dalje pada) je cesta bila mokra i neki su padali ko kruške u zavojima. Bliži se kraj prvog kruga a zadnja uzbrdica po imenu Solarberg, bila je magična. Toliko ljudi nisam vidio niti na Giru niti na Tour de France da navijaju, urliču, skaču. Doista neopisivo! To je ujedno i najteža uzbrdica koju triatlonci prođu zahvaljujući nevjerojatnim navijačima koji njihovom bukom i galamom dižu svakog triatlonca u nebesa! Jednostavno te noge odnesu na vrh brda…
Krenuo sam u drugi krug, broj triatlonaca se drastično smanjio na cesti. Neki su odustali, neki su pali, neki su već krenuli na trčanje…kiša je padala dovoljno da održava cestu mokrom i nama otežava put ka snovima. I opet se polako bližio Solarberg i još jednom prošao kroz "ludnicu" i polako priveo drugi dio utrke kraju. Nakon 6h 40min i prijeđenih 180km ušao sam u zonu 2 gdje sam ostavio bike, presvukao se u naravno morku obuću, bacio brzo nešto pod zub i krenuo na zadnji i najslađi dio utrke, na maraton (42195m).

Novitet na utrci, kiša je prestala padati…krenuo sam svojim tempom i držao kao po dogovoru sa trenerom puls od 150 i 5min po km. Super je bilo prvih 5km, znate zašto? Jer nije padala kiša! A šta se desilo na 6km…ponovno je počela padati kiša, i to pljusak! Poludio sam opet…ali nisam se dao, rekao sam sebi i da sad sjekire padaju ne bi stao. Kiša je padala i padala a ja sam trčao i trčao…prvi okret na 15km pa vraćanje uz nasip do drugog okreta na 25km. Sve je išlo dobro dok me kriza nije ulovila na 28km, noge su jednotavno bile teške i pao sam na 8 min/km. Što je vrijeme išlo dalje, a kilometri se smanjivali ja sam bio sporiji i sporiji a cilj je bio dalje i dalje. Ali nisam se dao, previše truda, volje, vremena, ljubavi, entuzijazma, odricanja sam uložio u ovaj dan da si jednostavno nisam mogao priuštiti odustajanje. Cijeli život, tek mi je 28, sanjam trenutak prolaska kroz cilj na Ironman utrci i sad da odustanem. NEMA ŠANSE! Nastavio sam trčati, sporije i sporije ali sam trčao i došao do 37km, do pred ulazak u grad Roth i ciljnu arenu. Rekao mi je Zeljac, Gogo do 30km si programiran i fokusiran a onda neka te emocije nose do cilja. To se i desilo…38km i pala je prva suza…40km nisam se mogao suzdržati, ciljna arena vrišti, muzika i spiker rade čuda no još uvijek ja ništa ne vidim…zadnji zavoj, zadnjih 400m vidi se cilj, ljudi, zastave, transparenti, trube, svijetla, baklje, čuje se urnebesna buka… Ludnicaaaaa! Konačno sam uspio zaustaviti suze i dignuo ruke u zrak i utrčao u ciljnu arenu.U tom trenutku svaka bol u mišićima je nestala. Još samo 195 m i to je to…na početku arene tata mi je dodao Hrvatsku zastavu, a ja sam dignutim rukama i zastavom koja se vijorila iznad moje ponosne ali umorne glave, istrčao zadnjih 100-tinjak metara praćen gromoglasnim pljeskom publike!!!!!! Ulazak u cilj je bio nezaboravan…tada sam rekao, Gogo ostvario si svoj san! Postao si IRONMAN!

Niti kiša niti hladnoća niti umor, ništa me nije uspjelo spriječiti da ostvarim svoj san!
Sve psihološke prepreke koje su mi se našle na putu sam uspješno preskočio i dokotrljao se do ciljne ravnine…osječaj je bio doista fantastičan!
Tek sad sam shvatio šta su mi ljudi govorili o Roth-u, i doista su imali pravo. Roth je definitivno opravdao svoj epitet jedne od najljepših i najpoznatijih Ironman trka u svijetu.

Isto tako, završiti ovakvu utrku nije lako ali uz moralnu potporu kakvu sam ja imao od voljenih ljudi tokom višemjesečnih priprema, tokom same utrke, jednostavno ništa nije teško pa tako i završiti Ironman-a! Ovim putem bi se htio zahvaliti nekolicini poduzeća, ljudi koji su mi bili od velike pomoći kako kroz pripremni period tako i na samoj utrci i bez kojih se vjerojatno ne bi upustio u moju životnu avanturu a to su poduzeća
Happy time, Concept, Grad Poreč, LM International, Landscape art, Mutić-Medurić, caffe bar Vox, Bindjo, dr.Zdenko Petrinjak, dr.Vanja Čorić, gdin.Vedran Vrus, obitelj Kopp te svom matičnom klubu TK Swibir iz Zagreba!

Bez obzira šta sam na cilj došao kao 1861.natjecatelj, ovo je bila moja osobna pobjeda, pobjeda u kojoj sam pomaknuo granice svojih mogućnosti ostvarivši cilj koji je bio postavljen jako visoko…a tada, vjerujte mi ništa nije teško u životu!

PS : Idemo na Havaje!

Sportski pozdrav
Goran Vrus, prof.