Dječji tjedan nedavno je završen u velikom broju gradova u našoj zemlji. Inicijativa svakako za svaku pohvalu, jer djeca zaslužuju barem jedan svoj tjedan u godini. Ponekad se, međutim, čini da se u sklopu dječjeg tjedna više vremena posvećuje različitim govorancijama i nabrajanju pokrovitelja i sponzora nego samoj djeci. No, to je protokol koji se pojavljuje u svim takvim manifestacijama. Može nas začuditi i vrijeme koje su mediji posvetili tom tjednu. Uz iznimku različitih portala i pisanih medija, te ljudi iz različitih administracija koji su uložili svoje vrijeme i svoj trud u manifestaciju dječjeg tjedna, lako se možemo prisjetiti da televizijske kuće gotovo da i nisu posvetile jednu ozbiljniju reportažu dječjem tjednu, barem one nacionalne. Možda se netko može pitati čemu zapravo sva ta organizacija oko dječjeg tjedna? Što se time zapravo postiže kada se već idući tjedan, nakon Dječjeg tjedna svi spremaju za neke nove manifestacije i neke nove obveze. Odnosno, je li se nešto uopće može postići u sklopu organizacije Dječjeg tjedna?
Može, itekako! Postiže se upravo ono najbitnje – shvaćanje da u tom tjednu djeca nešto pišu i crtaju. I ništa više od toga! Tako to većina nas zapravo i shvaća taj tjedan, moramo biti iskreni. Promiče nam činjenica da se pristupom organiziranja Dječjeg tjedna upozorava na status djece u društvu i sve one probleme sa kojima se djeca susreću u svom razvoju. A većina nas, koji u tom Tjednu vidimo samo nekakav dječji ples i igru, ne nešto dublje od toga, zapravo ocrtavamo generalni stav društva prema djeci – a to je da djeca mogu čekati.
Naime, kod nas je sve vrlo važan problem kada su u pitanju nekakvi kratkotrajni oblici koristi. I to ne samo na regionalnoj i lokalnoj razini, već i na nacionalnoj pa i svjetskoj. Dugoročnim se problemima malo tko bavi, posebno onima koji mogu dugoročno usmjeriti razvoj društva. A što su djeca nego buduće društvo koje će na svoje nasljednike prenositi onaj odnos kojim se mi odnosimo prema današnjoj djeci. Upravo kao što očevi ponekad na djeci primijenjuju batine kao odgojnu metodu samo zato jer je to na njih primijenjivao njihov otac, tako i djeca prenose na svoje ponašanje ono što primijećuju od nas starijih.
A ignoriranje njihovih potreba možda je i najgore što im možemo učiniti jer će oni to isto prenositi na svoju djecu . Imaju li djeca uopće nekakve artikulirane potrebe, posebno vrtićka ili jaslička? Naravno da imaju, to pokazuje žar i entuzijazam kojim djeca sudjeluju u igrama i predstavama organiziranim u sklopu Dječjeg tjedna. Nije to možda toliko zbog želje za nekim dokazivanjem, koliko zbog osjećaja da su u određenim danima u godini njihove potrebe najvažnije. A tako bi zapravo trebalo biti svaki dan.
Međutim, djeca se ne bune, ili to ne znaju, ili to ne žele, možda zapravo niti ne smiju, jer smo im upravo mi svojim stavovima usadili razmišljanje da moraju šutjeti i ne željeti ništa više od onog što dobivaju, jer je i to više nego dovoljno. A to nije ispravno. To nije pedagoški. To nije roditeljski. To nije demokratski. No, djeca znaju što je demokracija, koliko god to glupo zvučalo. Jer je demokracija dopuštanje drugome da slobodno kaže što želi reći. A djeca dopuštaju drugima da kažu što žele reći, da čine sa njima i njihovim potrebama što god žele. Djeca znaju što je demokracija, ali jednosmjerna. Jednosmjerna stoga što djeca slušaju što im drugi govore, ali drugi ne slušaju što djeca žele reći.
Međutim, djeca su uvijek nekako u stand by fazi. Na čekanju i isčekivanju nečije dobre volje. U prvom su planu izgradnje mostova i tunela, u prvom su planu pitanja tko je kada i zašto prodao neku firmu. U prvom su planu pitanja koliko je netko dividende izvukao i zašto. U prvom su planu pitanja je li netko održao obećanje da će štedjeti na državnim posjetama itd. Itd. Itd.
Koliko god se isticala potreba aktivnije brige za djecu i dječje potrebe, ona su uvijek zadnja na redu. Ma koga briga za prenatrpane vrtiće. Koga briga za sve veći broj delinkvencije i droge u dječjim uzrastima. Ma koga briga što djeca u 21. stoljeću idu pješke u neku udaljenu školu. Koga briga što djeca uopće nemaju kvalitetnih uvjeta u školama. Ma koga briga što se djeca spaljuju u školskim toaletima. Ma koga briga što djeca iz svog đepa moraju plaćati školske autobuse i marende.
Djeci svi neštu ovijek obećaju, ali su njihove potrebe nekako uvijek zadnje na redu. Zato jer djeca mogu čekati i ne znaju se boriti za sebe. Upravo smo im mi usadili taj pristup da se ne bore za svoje potrebe. Milslite da nije tako? Dovoljno je smo pogledati koliko je ljudi pratilo njihove izvedbe u sklopu Dječjeg tjedna, koliko je nacionalnih tv minuta posvećeno Dječjem tjednu, pa ćemo primijetiti da smo potpuno zapostavili njihove potrebe čak i u njihovom tjednu.

zzlevak