Iznad svega stajala je zvanična državna politika, Ministarstvo kulture je dalo nekakva uputstva za čišćenje knjižnica. Mi koji smo radili u školama i ustanovama, a sve su škole imale biblioteke, svjedoci smo uništavanja knjiga – kaže jedna anonimna učiteljica čiju izjavu u knjizi “Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj tijekom 90-ih” prenosi autor opsežne knjige beščašća (600 stranica) Ante Lešaja.

Lešaja je umirovljeni sveučilišni profesor ekonomije koji se posljednjih petnaest godina bavio temeljito prešućivanom temom “čišćenja” knjižnica po ideološkom ili etničkom ključu, tj. rješavanjem knjiga na ćirilici, ekavici, knjiga srpskih autora i izdavača, “sumnjivih” Hrvata, lijeve literature…

‘Otpis knjiga’

– Nije mi bilo važno je li uništeno sto ili sto tisuća knjiga. Važan je princip i odnos društva. Ova knjiga rezultat je želje da to dokumentiram, da ne prepustimo zaboravu – objašnjava Lešaja uoči promocije knjige koju su zajednički izdali Profil i Srpsko narodno vijeće.

A podaci do kojih je došao Lešaja su zastrašujući. Tijekom 90-ih iz hrvatskih je knjižnica, prema gruboj procjeni, odstranjeno gotovo 2,8 milijuna knjiga ili 13,8 posto ukupne građe. Službeno, riječ je bila o tzv. otpisu knjiga, uobičajenom postupku i u svijetu za dotrajale knjige. Knjiga dokumentira i uništavanje spomenika antifašističke borbe. Njih je devedesetih uništeno oko tri tisuće.

Zbog uništavanja knjiga (i spomenika) nije, međutim nitko odgovarao. Vođena su samo dva sudska procesa, oba vezana uz ozloglašeni slučaj korčulanske knjižnice pod ravanteljicom Izabelom Skokandić, zapamćen kao slučaj “djevojčice sa žigicama”.

Država protiv Kangrge

U prvom se tužilo Milana Kangrgu, u drugom Feral Tribune – one koji su kritički progovorili o slučaju odstranjivanja knjiga na Korčuli, a sudac je presudio da se radilo o kleveti, jer nije naglašena formalna razlika između spaljivanja i bacanja knjiga u kontejner. Ravnateljica koja se samovoljno odlučila za odstranjivanje “nepoćudnih” na kraju je primila odštetu.

Slučaj Korčula bio je i početak Lešajinog bavljenje temom.

– Bio sam među volonterima koji su sudjelovali u podizanju knjižnice u Korčuli. Tako sam i ušao u tu temu i počeo prikupljati najrazličitije podatke o svim slučajevima koje sam mogao naići. Korčulanski slučaj prijavio sam i Državnom odvjetništvu, no odbili su se baviti njime jer je, kako su istaknuli, dokaziva šteta bila zanemariva.

Kad se danas listaju stranice Lešajine knjige, porazno djeluje šutnja kojom je ovaj kulturocid praćen u hrvatskoj javnosti.

– Nema u tome ništa čudno. Brojni su se intelektualaci dali upregnuti u nacionalističke diskurse, a mnogi su se bojali i držali po strani. Slična priča događala se na cijelom prostoru bivše Jugoslavije i svugdje je bilo tek nekoliko hrabrih ljudi koji se nisu bojali govoriti da je to pogrešno.

Pokušao sam u svojoj knjizi istaknuti sve za koje sam znao da su ukazivali na ovaj problem, ali posebno sam apostofirao ljude poput Milana Kangrge, Vladimira Primorca, cijelu ekipu Ferala na čelu s Viktorom Ivančićem i Igorom Lasićem, Slobodana Šnajdera. Na Bogdana Žižića koji je 2001. snimio film o rušenje spomenika NOB-a, Miljenka Jergovića koji je bio i urednik kulture u Tjedniku u kojem su izašla dva važna teksta o tom barbarstvu, Dubravku Ugrešić, na temat koji je izdala Prosvjeta nakon kojeg je Kangrga napisao apel koji je potpisalo 42 građana i u kojem se tražilo da se utvrdi odgovornost.

Ekcesi pojedinaca

Jedini koji mu je odgovorio bio je Stjepan Mesić. Popis, naravno, tu ne staje, ali svi oni su situaciju uzdignuli na rang društvenog problema ne pristajući na stav Ministarstva i Hrvatskog knjižničarskog društva da se radi o ekcesima pojedinaca. Nipošto ne bih htio da ispadne kako ovom knjigom napadam knjižničare jer se velika većina njih ponijela časno. Ti hrabri ljudi jedan su od važnijih razloga pisanja ove knjige.

Lešaja smatra da je još uvijek moguće da odgovorni budu sankcionirani jer, kako su mu potvrdili pravni stručnjaci, to podliježe konvencijama koje je i Hrvatska potpisala.

– Za to treba politička volja, a nje nema. Božo Biškupić nije ništa napravio. Antun Vujić je obećavao da će nešto učiniti, ali nije napravio ništa. A za zdravlje društva važno je da se priča o uništavanju knjiga ne zaboravi.

Jamstvo za to može biti i ova knjiga. Riječima urednika izdanja Milana Šarca: “Najveća ironija svakog knjigocida i jest u tome da će na koncu svaki završiti u knjizi. Knjige uzvraćaju udarac”.

Adriana Piteša, Jutarnji List