Suvremena hrvatska ekonomska misao danas je zamalo apsolutno usmjerena prema rješenjima koja su redom prirođena neoliberalnoj ekonomskoj doktrini. Situacija je paradoksalna: čak i oni koji bi se možda javno uvrijedili da ih nazovete ekonomskim neoliberalom, sljedbenikom čikaške škole Miltona Friedmana, danas odlučno javno predlažu upravo ono što bi predložio danas ozloglašeni, a nekad najutjecajniji ekonomist u posljednjih 50 godina.

Čak i hrvatski novinari danas vrlo agresivno pozivaju ne samo na rezanje proračuna nego i smanjenje plaća zaposlenima u državnoj administraciji, smanjenje broja zaposlenih u državnim službama, zazivaju bolno restrukturiranje javnih poduzeća i zdravstva, produljivanje radnog vijeka, ukidanje "parafiskalnih" nameta, rezanje povlaštenih mirovina, vraćanje ljudi iz mirovine u radnu aktivnost, smanjivanje radnih prava i stanjivanje sindikalnih prava kako bi se tržište rada učinilo fleksibilnijim, a prihvatljiv im je čak i nastavak ozloglašene privatizacije. Čak su se i novinari prestali pitati što to zapravo zazivamo – možda, prema Friedmanovoj utopiji, neregulirano te zbog toga tobože superučinkovito društvo temeljeno na privatnoj inicijativi i što većim količinama laissez faire?

Danas ekonomisti bliski HDZ-u, baš kao i esdepeovci, sve spremnije traže način kako da širokim masama prodaju priču da mnogo toga treba srezati, smanjiti, odreći se koječega, prokrčiti… kako bi nam nakon krize opet bilo bolje. Teza je vrlo jednostavna: ništa se drugo ne može napraviti. U Hrvatskoj naprosto nije moguća poticajna ekonomska politika. A mora se priznati da svima, pa i novinarima, takve teze usred ove duboke ekonomske i moralne krize hrvatskog društva nije teško prihvatiti te se nadati nekakvom napretku kao posljedici neoliberalnih ekonomskih poteza. Postoje, međutim, dva problema: 1. najnovija svjetska financijska kriza, praćena fiskalnom krizom velikog broja država, razotkrila je da neoliberalna rješenja nisu model održivog razvoja (upravo suprotno); 2. povijesni podaci pokazuju da zemlje koje su primjenjivale neoliberalnu ekonomsku doktrinu možda iskazuju u određenom razdoblju više stope gospodarskog rasta, ali usto dolazi i do radikalne redistribucije nacionalnog bogatstva u korist bogatih i inozemnih korporacija.

Instiktivna primjena

Danas je potpuno jasno da se u svim krizama neoliberalistički koncept nametnuo kao model razmišljanja. Može li se od njega pobjeći, ne mogu odgovoriti ni najmoćnije nacije, a ne samo Hrvatska. Svi su danas toliko indoktrinirani neoliberalističkim ekonomskim konceptom da ga, može se reći, primjenjuju instinktivno. Leži li upravo u tome velika opasnost, treba li zvoniti na uzbunu?

Više vrlo uglednih istraživača uspjelo je upornim prikupljanjem arhivske građe upozoriti na to da se već pedesetak godina indoktrinirani pobornici neoliberalizma koriste uraganima, ratovima, ekonomskim, financijskim i političkim krizama, potresima, požarima, epidemijama, javnim nemirima… kako bi izgurali ireverzibilne socio-ekonomske promjene. Upravo tako i mi, uspaničeni usred teške ekonomske krize, zazivamo promjene koje će dugoročno utjecati na kvalitetu našeg života i ne pomišljajući da bi trebalo dvaput promisliti hoće li nam kvaliteta života zbog tih promjena dugoročno biti bolja ili lošija. Primjerice, poslodavci, političari i novinari hrabro zazivaju rezanje praktično svih "parafiskalnih" nameta, a pri tome svi u trenu zaboravljaju da su ti nameti ipak neki izvori prihoda koji jamči realizaciju vrlo važnih društvenih funkcija.

U krizi prestajemo razmišljati suptilno. Zaboravljamo da nikako nije isto tražiti, primjerice, smanjivanje poreznih tereta na plaće od dvije do pet tisuća eura, koje se u Hrvatskoj oporezuju drakonski, a u Europi su prosječne, kao što neki jednostavno traže češljanje javnih poduzeća od navodno strašnog viška ljudi i iracionalnosti. Prvo je logičan i razvoju podređen potez, a drugi bi lako mogao biti simbol neoliberalnih škara koje će stvoriti novu vojsku nezaposlenih i trajno siromašnih, dok će, primjerice u privatiziranom HEP-u, vrhnje ubirati neki novi energetski tajkuni ili stranci.

Isto tako, ne pitamo se želimo li baš vraćati masovno ljude iz mirovine te proizvesti novu kastu socijalno dezorijentiranih. Želimo li jednog dana zaista raditi do sedamdesete ili sedamdeset i pete u društvu u kojem ćemo imati četvrtinu bolnica manje? Sve spomenuto predmetom je vrlo ozbiljnih razgovora ljudi koji imaju i te kakav utjecaj u Hrvatskoj, nisu to tlapnje sada već stogodišnjeg duha preminulog Miltona Friedmana, koji sada lebdi iznad nas te smatra da mu se ukazala odlična prilika.

CIJELI ČLANAK u Večernjem listu

Gojko Drljača, Večernji list