"Porečki podestat Barbarigo iznosi te 1679. godine podatke o dimenzijama kanala. Po njegovom računu na prokopavanju bi dnevno radilo 80 muškaraca u smjenama. Ukupno bi trebalo uposliti 400 radnika. Najprikladniji su seljaci sa područja Sutlovreštine i Motovunštine koji su radili u Poreču na popravku kuća za smještaj bjegunaca s Krete. Kada bi oni savjesno obavljali svoj posao, tvrdi podestat Barbarigo, ne bi morali raditi više od tri "žurnade" (giornata) po osobi, ukupno 1.200 žurnada.
Barbarigo smatra da kontraškarpu ne bi trebalo izgraditi kao kameni zid, već savjetuje da se rub kanala podupre palifikadom. Izrada palifikade jednostavnija je i jeftinija, jer se u blizini nalazi dosta šuma. Podanici će, drži porečki podestat, posjeći označene hrastove i na svij trošak dopremiti do gradilišta, jer time oslobađaju posjede suvišnih stabala ( koje inače ne bi smjeli ukloniti ). Za izradu i učvršćivanje palifikade, predpostavlja Barbarigo, bit će dovoljno 90 hrastovih trupaca i isto toliko čavala.
Na koncu podestat napominje da će tijekom godine trebati čistiti kanal od kišnih naplavina i morskog mulja. Održavanje kanala trebalo bi povjeriti nekolicini seljaka kojima bi za to bilo potrebno oko 20 žurnada godišnje", zapisao je Miroslav Bertoša.

Drugi važan trenutak za pomorski karakter istarske obale, smatra Radojica Barbalić bio je u uspostavi pomorskog svjetionika, koji je odlukom mletačkog senata bio sagrađen 1403. godine na otoku Sveti Nikola, ispred Poreča.
" Njega spominje Marin Sanuto u svojem putopisu 1483. godine, kula svjetionika visoka je oko 15 metara".
Treći važan trenutak je institucija pilotaže za plovidbeni pravac od zapadne istarske obale prema Veneciji i obratno.Teškoće u plovidbi uz zapadnu istarsku obalu predstavljaju grebeni i plićine, česte magle.Takvo stanje je iziskivalo praktične i vješte obalne peljare. Ova se institucija u Istri pojavljuje dosta rano, već u 15. stoljeću. Jedan arhivski podatak veli da je mletački senat, svojim dekretom od 27. srpnja 1440. godine, uz Rovinj odredio i Poreč kao stalnu bazu istarskih pilota. Pilotaža je bila regulirana "Codice per la Veneta mercantile marina" kojeg je senat prihvatio 2. rujna 1786. godine, a u petom poglavlju pod nazivom "Norme per la profesione dei Piloti d*Istria", predviđene su 4 kategorije pilota, i to : piloti di rispetto, piccoli, grandi i giubilati. Za pilote prve kategorije predviđalo se da kandidat mora biti porijeklom iz obitelji istarskih pilota, da nije mlađi od 17 godina, da izvrđi barem dva putovanja godišnje i da je izvršio mjerenje dubina prilazu luci Lido, Malamocco i Chioggia. Taj propis, ujedno, predviđa da 6 peljara – 2 mala i 4 velika, moraju biti stacionirani, od rujna do ožujka, u Poreču, a od travnja do kolovoza u Rovinju.
Praktično, pilotaža u Poreču se pojavljuje već 1450. godine kao korporacija, koja je u svoje religiozne svrhe koristila crkvu Svete Bogorodice. No, nekoliko godina potom, crkva je u suglasnosti magistrature Cattaver, mletačkog senata i porečkog biskupa porušena i na njezinom mjestu sagrađena je pilotska kuća, poznata kasnije kada je bila pretvorena u stambenu zgradu "Torre dei Piloti". Tjekom 2.svjetskog rata kuća je bombardiranjem srušena i na njenom mjestu je kasnije izgrađen hotel "Neptun" na porečkoj rivi", završava Barbalić.

Odabrao: R.V.Aleksić