U "Zborniku Poreštine", knjiga 2 iz 1987. godine Radojica Barbalić u radu " Putevi pomorstva Poreča i Poreštine od vremena Mletačke prevlasti do naših dana " zapisuje :

" Uz istočnu jadransku obalu od davnine vodi plovidbeni pravac na relaciji jugoistok-sjeverozapad u plovidbi iz Sredozemlja prema padskim nizinama i Tršćanskom zaljevu. De Francheschi u svom pokušaju sinteze istarske povijesti ( L´Istria, Note storiche, Poreč 1879. ) ističe da su Rimljani dokaz intenzivne plovidbe istočnom jadranskom obalom, jer su prevladavanjem ovim našim krajevima i obalama, preuzeli u svoju ratnu mornaricu ne samo tipove pojedinih brodova liburniskih plemena, već i sam naziv za svoje ratne brodove – liburne .
U prošlosti Poreča i Poreštine stalna je uloga mora, njegovo ekonomsko korištenje . Razvoj i napredak Poreča u kojem pomorstvo zadržava svoj kontinuitet i nakon pada zapadnog Rimskog carstva, nakon vlasti Bizanta, Longobarda, franačke prevlasti i nastanka feudalizma, do sukoba između njega i građanskog staleža, obogaćenog pomorskom trgovinom.
Taj i takav kontinuitet prihvaća Venecija, kada je 1267. godine u sukobu između feudalaca i građanskog staleža, prekinula te odnose upravo u Poreču i postepeno zauzela gradove na zapadnoj obali Istre, ne samo učvrstivši se ovdje, nego ih koristila kao baze daljnjeg prodiranja prema jugoistoku Europe, kao vrela, ne samo radne snage na svojim ratnim i trgovačkim brodovima – galijota i veslača, već i kao uporišta na putu iz Sredozemlja u svoj centar, u mletačke lagune. U jednoj relaciji providura Capello, 1596. godine istarska zapadna obala je nazivana : " il vero et necessario antimurale della navigatione a questa citta di Venetia ".
Znatno podataka o izgradnji i obnovi istarskih luka – Poreč, Vrsar, Tarska vala nalazimo u izvještajima pojedinih providura istarskih gradova tokom XV do XVIII stoljeća ".
Drugi trenutak važan za pomorski karakter istarske obale bio je u uspostavi pomorskog svjetionika, koji je odlukom mletačkog senata bio sagrađen 1403. godine na istaknutom sjevernozapadnom dijelu otoka Sveti Nikola ispred Poreča. Njega spominje Marin Sanuto u svojem putopisu 1483. godine, te naglašava da se tu nalazi : " un campaniel che gia facea fuogi, et respondea a quello e a Lido ".
Poznavajući organizaciju i strukturu pomorske rasvjete u tadašnjim vremenima, ipak ne bi mogli reći da je pomorski svjetionik na otoku Sveti Nikola ulazio u domet pomorskog svjetionika na Lidu. To je, naime, bio jedino sektor u kojem su brodovi, ploveći uz istarsku obalu, uzimali tokom zimskih mjeseci obalnog pilota za Veneciju i ovdje mijenjali kurs prema Veneciji – ujedno najbliža udaljenost od 54 nautičke milje od istarske obale prema Veneciji. Svjetionik je bio na brizi redovnika benediktinaca, koji su povremeno noću palili na njegovoj gornjoj platformi vatru ".

Odabrao: R.V.Aleksić