Sjećate li se igre "Cajića i lopića"? Vrlo popularne igre za djecu i mlađe tinejđere, ali i neke starije u kojoj su igrači simulirali igru u kojoj se jedna skupina opredijelila da će u toj igri biti lopovi a druga da će biti policajci. Davnih dana svi smo tu igru igrali, svatko na svojoj strani. Joj kako je popularno bilo biti cajić. Pogotovo ako je netko imao nešto slično policijskoj kapi ili barem zvijezdu petokraku. Svi su htjeli biti cajići, ili barem u skupini u kojoj je glavna faca bio mladić koji je paradirao sa kapom ili petokrakom, i najčešće vrlo vješto zapovijedao podređenim mladićima. Tada je bilo vrlo nepopularno biti lopić, jer je najveći broj mladića bio "vrbovan" u cajiće.
Još ako je netko pri privođenju lopića izveo neki tehnički zahvat kojim je srušio lopića na pod i vezao ga špagom koja je simulirala lisičine, tada je taj cajić bio junak ulice tog dana.
A onda su lopići počeli biti mudriji. Drznuli su se udariti policajca. Kakva je to samo diverzija bila – prebiti cajića. Najednom su se cajići počeli buniti, jer dječački zakon kaže da se cajića ne smije udariti. No, broj lopića bio je sve veći, metode kojom su lopići vrbovali nove članove sve sofisticiranije, a osjećaj herojstva nakon razbijanja policijskih redova sve jači.
Cajići su morali u svoje redove uvesti nove, svježe snage, no to je bilo gotovo nemoguće, jer su lopići smjeli sve što su htjeli, ne samo tući cajiće, već i pušiti tatine cigarete. A cajići, oni su smjeli samo nositi onu kapu, i to improviziranu, sa početka teksta. A cure vole opasne dečke, upravo one koji razbijaju i kradu, koji rade nešto zanimljivo, a ne one koji tek dosadno paradiraju po ulici i dobijaju batine od lopića.
Kad god bi se cajići bolje organizirali, pa svojim vještim manevrima stjerali loppove pred kut, tada bi se lopići sjetili nečega novoga što bi im dalo nove oblike slobode.
Sjetite se da su lopići počeli izmišljati da se određeno mjesto na ulici zove "kuća", ili "baza", u koju samo lopići smiju ući, i to prije nego ih se cajići dočepaju, i u toj kući ili bazi smiju boraviti samo kratko vrijeme. Kako su cajići počeli vrebati ispred tih kuća ili baza i nakon što bi vrlo jednostavno priveli lopove nakon što prođe vrijeme u kojem lopovi smiju biti u toj kući ili bazi, lopići su jednostavno odlučili da u toj kući smiju biti neograničeno vrijeme.
Uzaludni su bili pokušaji cajića da objasne kako se nova pravila ne smiju tek tako donositi, jer je broj lopića bio sve veći, a mogućnosti koje su stojale cajićima na raspolaganju sve suženije.
Kad god bi se cajići približili lopićima, oni bi izmislili nešto novo, pa su tako izmislili da i broj kuća ili baza može biti neograničen. Kada i to nije bilo dovoljno da lopići budu nadmoćniji, lopići su se sjetili da kuće ili baze neće biti samo fiksne na određenim mjestima, već će se kuća ili baza nalaziti na bilo koje mjestu na kojem lopići požele, te je tako bilo dovoljno samo reći, na bilo kojem mjestu i u bilo koje vrijeme, "Kuća", ili "Baza", i lopići su bili gotovo nedodirljivi. No, lopići su išli još i dalje, pa su smjeli ugrabiti bilo kojeg cajića, te ga smjestiti u kuću ili bazu, i on se nije smio od tuda micati, ako se i smio micati, morao je biti na strani lopića.
Sjećate li se te igre? Sjećate li se tih pravila? Pravila u kojima su pravila postavljali lopići? Kako je to sve završilo? Već u vrijeme moje mladosti došlo je do toga da nitko nije htio biti cajić, jer su privilegije bile i dalje iste, nošenje isfucane improvozirane kape, dok su lopići imali neograničenu moć. Čak smo i vukli šibice te je cajić bio onaj kojega je to dopalo po kazni ili nespretnom spletu okolnosti!
A lopići? Ah, koji su to frajeri bili. Sjećam se i dalje vrlo zorno kako je ta igra ponekad postala ozbiljna, pa su lopovski vođe bili vrlo opasni dečki koji su čak nosili i noževe ili upaljače kako bi se obranili od cajića. Kako je vrijeme odmicalo, sve je bila manje šanse da cajići uvedu red, čak i da se poveća broj cajića. Jer je biti lopić ipak bila posebna privilegija jer su vođe čak i organizirale male krađice po dućanima a njihovi su podanici morali čuvati straže, dok su cajići samo pokušavali odgovoriti lopiće da tako nešto rade, i htjeli da sve ostane samo igra, a ne da se igra pretvori u pravi mali kriminal. No, brojčano nadmoćni lopići mogli su što su htjeli.
Ta igra nije bila nimalo bezazlena, jer je u sebi personificirala pogoršanje mentalnog, enokomskog i svakog inog stanja na prijelazu između dva zadnja desetljeća. I dan danas dječje igre personificiraju stanje nacije. Od ratnih igara za vrijeme ratnih sukoba, do velikih nogometnih natjecanja između kvartova za vrijeme velikih pobjeda nogometne reprezentacije, pa do činjenice da je i broj cajića u još uvijek aktualnoj igri "cajića i lopića" sve manji. Jer su i lopići sve mudriji, sve nedodirljiviji, jer im nitko ne može ili ne želi stati na kraj. Drugim riječima, vidljivo je u stvarnom životu da oni koji vole opasne igre postavljaju pravila i izmišljaju svakakve načine da ih se snage pravde i reda ne dočepaju. A to shvaćaju i djeca, te u svoje igre, ali i svoje ponašanje uključuju baš to – devijantno ponašanje, jer takvi najbolje prolaze. Hoće li se to ikada promijeniti?
Možda hoće, jer ovaj tjedan svjedočili smo da su cajići ipak odlučili stati na kraj lopićima i njihovim zakulisnim igrama i metodama priskrbljivanja moći. Možda će se i broj cajića u igrama povećati, sada kada su cajići glavne face u državi.

zzlevak