Zlostavljanje među školskom djecom dugo je poznat fenomen i predmet je pažnje stručnjaka, ali je tek u ranim 1970-ima prepoznat kao istinski veliki problem. Naime, sve se više počela povezivati izloženost zlostavljanju s drugim mentalnim poteškoćama kod žrtava zlostavljanja. Danas se zna da posljedice zlostavljanja uključuju probleme mentalnog zdravlja kao što su depresija, anksioznost te pokušaji suicida, a također može doći i do zlouporabe sredstava ovisnosti. Vršnjačko zlostavljanje može zahvatiti svako dijete uključujući i djecu koja su i sama zlostavljači i onu koja su samo pasivni promatrači.

Što je vršnjačko zlostavljanje?

Vršnjačko se zlostavljanje može definirati kao ponašanje koje je ponavljajuće i koje ima za cilj nanijeti emocionalnu/fizičku bol, štetu ili neugodu drugom djetetu. Dijete je često i u dužem vremenskom periodu  izloženo agresiji od strane jednog djeteta ili više druge djece. Agresija može biti provedena kroz fizički kontakt, riječima ili nekim drugim načinima kao što su razne geste i namjerno isključivanje iz grupe.

Dvije su bitne karakteristike vršnjačkog zlostavljanja:

• Neravnoteža moći i snage – dijete koje je izloženo agresiji drugih ima poteškoća da se obrani te je na neki način bespomoćno u odnosu na djecu koja vrše zlostavljajuće ponašanje,

• Ponavljajuće ponašanje – zlostavljajuće ponašanje jednog djeteta prema drugom događa se više od jednog puta ili postoji mogućnost da će se dogoditi ponovno.

Vršnjačko zlostavljanje uključuje prijetnje, širenje glasina, napadanje djeteta fizički ili verbalno, socijalno izoliranje ili namjerno isključivanje nekoga iz grupe. U današnje doba javlja se i tzv. cyberbullying tj. vršnjačko zlostavljanje putem modernih tehnologija s kojima su djeca danas upoznata već od najranije dobi.

Vršnjačko zlostavljanje može provoditi jedno dijete ili grupa djece, a isto tako meta može biti jedno dijete ili više njih. Najčešće je u zlostavljanu među djecom meta jedno dijete. Istraživanja ukazuju da je žrtva najčešće zlostavljana od strane jednog ili dva do tri djeteta.

Dječaci su češće i žrtve zlostavljanja i provoditelji zlostavljanja. Oni dječaci koji su mete zlostavljanja više su izloženi direktom zlostavljanju odnosno fizičkim i verbalnim napadima, prijetnjama i zastrašivanju dok su djevojke češće mete indirektnog zlostavljanja tj. socijalne izolacije, isključivanja iz grupe i širenja glasina.

Koje su to karakteristike žrtava vršnjačkog zlostavljanja?

Istraživanjima je utvrđeno da su mete i žrtve zlostavljajućeg ponašanja najčešće tiha, oprezna, osjetljiva, anksiozna i nesigurna djeca. Moglo bi se reći da su ova djeca senzibilnija te emocionalnija u odnosu na svoje vršnjake što nasilnici mogu vrlo lako prepoznati. Prema tome, djeca žrtve ne izazivaju i nisu agresivna u svom ponašanju i u većini se slučajeva ne radi o tome da je sama žrtva isprovocirala agresivno ponašanje kod zlostavljača. Ova djeca uobičajeno imaju negativne stavove prema nasilju i ono nije dio njihova ponašanja. Kada su napadnuti od strane zlostavljača, ovakva djeca često reagiraju plačem (osobito u nižim razredima) i povlačenjem. U školi su žrtve često usamljene, napuštene i izolirane od drugih učenika te nemaju velik broj  prijatelja u razredu. Sve ove navedene karakteristike  doprinose tome da dijete bude žrtva vršnjačkog zlostavljanja. Žrtve često pate od niskog samopoštovanja, imaju negativne poglede na same sebe i svoju situaciju, a na sebe gledaju kao na neuspješne i osjećaju se glupima, posramljenima i neprivlačnima. Ponavljajuće zlostavljanje može samo još više pojačati doživljaje anksioznosti, neadekvatnosti, nesigurnosti i generalno negativnu evaluaciju samih sebe.

Iako to nije čest slučaj, ali postoje i zlostavljana djeca za koju se može reći da provociraju svoje vršnjake pa se za njih pretpostavlja da pokazuju i anksiozna i agresivna ponašanja. Ovi učenici često imaju problema s koncentracijom pa im na nastavi može biti dosadno, a ukoliko se ne znaju okupirati sami ometaju druge. Za neke se može reći da su i hiperaktivni. Nije neobično da njihovo ponašanje izaziva druge učenike u razredu te rezultira negativnim reakcijama većine ili čak cijelog razreda.

Sve navedene karakteristike mogu pridonijeti zlostavljanju, ali to ne mora nužno značiti da će se ono i dogoditi.

Koje su to karakteristike djece zlostavljača?

Najprimjetnija karakteristika nasilnika jest agresija prema vršnjacima, a također mogu pokazivati agresiju prema odraslima, tj. i prema učiteljima i prema roditeljima. Generalno se može reći da djeca zlostavljači imaju pozitivnije stavove prema nasilju nego druga djeca. Nadalje, često ih karakterizira impulzivnost te potreba za dominiranjem. Mogu biti arogantni  i imati malo empatije (suosjećanja)  prema žrtvama, a ako se radi o dječacima, obično su fizički jači nego drugi dječaci, osobito u odnosu na žrtvu. Smatra se da su djeca s agresivnim tendencijama i ponašanjem zapravo anksiozna i nesigurna ‘ispod površine’, no istraživanja upućuju da to i nije uvijek tako.

Osim djece koja direktno vrše zlostavljanje nad vršnjacima ima i onih koji sudjeluju u zlostavljajućem ponašanju, ali ga ne iniciraju te ih se može nazvati pasivnim zlostavljačima ili pratiteljima zlostavljača. Može se dogoditi da se priklanjaju zlostavljaču iz straha da i sami ne bi bili zlostavljani, no najčešće su zlostavljači okruženi s dvoje do troje djece koji su im potpora i koja se vole družiti s njima. Ukratko, tipični zlostavljač se može opisati kao onaj koji ima agresivne reakcije u kombinaciji s fizičkom snagom. Djeca koja su agresivna i koja zlostavljaju drugu djecu imaju povećani rizik od kasnijeg uključivanja  u druga problemska ponašanja kao što je kriminalitet, alkoholizam, obiteljsko zlostavljanje i sl.

Zašto su neka djeca agresivnija od drugih?

Istraživanja ukazuju na neke faktore koji mogu pridonijeti iskazivanju agresivnosti kod djece.

1. Razina emocionalne otvorenosti primarnog skrbnika (najčešće majke) prema djetetu u najranijoj dobi – niska razina emocionalne otvorenosti tj. emocionalna zatvorenost karakterizirana je manjkom topline i uključenosti prema djetetu što povećava rizik da će dijete kasnije postati agresivno i neprijateljski nastrojeno prema drugima.

2. Popustljivost prema agresivnom ponašanju djeteta – ukoliko je primarni skrbnik generalno popustljiv i tolerantan bez davanja jasnih granica koje se tiču agresivnog ponašanja prema vršnjacima, braći i sestrama ili odraslima veća je vjerojatnost porasta u agresiji djeteta.

3. Korištenje metoda moći prema djetetu kao što je fizičko kažnjavanje i nasilni emocionalni izljevi – djeca roditelja koji često koriste takve metode postaju agresivniji od prosjeka-nasilje rađa nasilje.

4. Naposljetku ostaje temperament djeteta – djeca s težim temperamentom ili s ‘kratkim fitiljem’ će se vjerojatnije lakše razviti u agresivne pojedince nego dijete s lakšim temperamentom. Ovaj faktor nije toliko jak u usporedbi s prethodnima, no istina je da neka djeca zahtijevaju više roditeljske pažnje kako bi se mogla nositi s vlastitim temperamentom.

Kako prepoznati da je dijete žrtva zlostavljanja?

Svaka promjena u ponašanju vašeg djeteta može ukazivati na neke promjene koje dijete doživljava u svom životu. Neki znakovi koji mogu upućivati na vršnjačko zlostavljanje jesu neobjašnjive modrice, uništena ili ukradena odjeća, uništena ili ukradena elektronika,  pojačano doživljavanje glavobolje i boli u trbuhu ili pretvaranje da je dijete bolesno kada treba u školu, na trening i sl.. Nadalje, mogu se pojaviti poteškoće sa spavanjem, popuštanje u školskim obavezama, negativan stav o odlasku u školu, gubitak prijatelja i izbjegavanje socijalnih situacija. U situacijama potpunog doživljaja bespomoćnosti starija djeca mogu pribjeći samoozljeđivanju i suicidalnim tendencijama. Bitno je zapamtiti da neće u svakom slučaju zlostavljanja doći do iskazivanja navedenih promjena već to ovisi o tome kako se dijete nosi s čitavom situacijom.

Što možete učiniti ako je vaše dijete izloženo vršnjačkom zlostavljanju?

• Svako bi dijete trebalo znati da je nasilje vid ponašanja koji ne moramo tolerirati. Nasilniku se treba dati do znanja da nećemo trpjeti njegovo ponašanje i da nećemo o tome šutjeti. Nasilnik može često puta prijetiti da će se osvetiti ukoliko se nekome nešto kaže. No, ako se o nasilju šuti, to  može nasilniku samo dati veću moć. Zlostavljanje se često puta ponavlja jer se prešućuje.
• Ako vam dijete kaže da je zlostavljano, budite mu podrška, vjerujte mu. Djeca često puta izbjegavaju reći roditeljima što se događa iz straha da će roditelji biti razočarani ili ljuti. Pohvalite dijete jer vam je reklo što se događa i objasnite mu da se nasilnik ponaša loše, a ne obrnuto.
• Dijete možemo ohrabriti ako mu kažemo da se nitko nema pravo ponašati nasilno prema drugoj osobi i potrebno mu je osvijestiti da nije ono krivo za to što se događa.
• Djetetu možemo savjetovati da uvijek potraži pomoć odraslih u koje ima povjerenja (npr. razrednica) ako ga netko zlostavlja te pojasniti da to nije vid tužakanja već način na koji će zaštititi sebe, a pri tome ne treba umanjivati događaj. Ponekad neke osobe možda neće moći razriješiti situaciju, ali je bitno da dijete ima osjećaj podrške i da se osjeća manje osamljeno zbog čitave situacije.
• Ohrabrite dijete da je u redu i da nasilnika ponekad pokuša izbjeći npr. korištenjem drugog toaleta u školi, ili da se drži drugih prijatelja koji su mu podrška te da s njima provodi vrijeme velikog odmora.
• Dijete također može jasno reći nasilniku da ga ostavi na miru i zatim otići. Možemo pomoći djetetu da uvježba kako će najbolje ignorirati nasilnika. Ignoriranjem ostavljamo dojam da nas nije briga, a zbog toga nasilnik može odustati od agresivnog ponašanja.

Što dijete može učiniti ako je ono svjedok vršnjačkog zlostavljanja?

• Ako dijete primijeti da je njegov prijatelj ili neko drugo dijete zlostavljano, ono ne bi trebalo dopustiti da ga se nagovori na priključivanje nasilnom ponašanju.
• Djeci se treba dati do znanja da smijanje i navijanje samo može zlostavljaču slati poruku da radi nešto dobro i dodatno ga ohrabrivati.
• Možemo reći djetetu da kaže odrasloj osobi od povjerenja da mu je prijatelj ili poznanik zlostavljan ili da ohrabri žrtvu u pronalasku odrasle osobe kojoj će priznati.

Što možemo učiniti ako shvatimo da je naše dijete nasilno prema drugoj djeci?

• Ukoliko saznamo da naše dijete zlostavlja drugu djecu moramo mu dati do znanja da nitko na takvo nešto nema pravo, da nemamo pravo napadati i zadirkivati slabije te da je to ponašanje u potpunosti neprihvatljivo i da ga ni mi ni ostali neće tolerirati.
• Ako je dijete agresivno i ljutito i teško se nosi s vlastitim emocijama, treba mu jasno reći da na drugačije načine treba izraziti vlastitu ljutnju (uputiti na moguće načine). Ljutnja kao emocija je potpuno normalna, ali pitanje je što učiniti s njom. Ako smo ljuti, to nam ne daje za pravo da nekoga zbog toga udarimo. Na djetetovu ljutnju roditelji mogu odgovarati smireno, pustiti dijete da se smiri te nakon toga porazgovarati kako se osjeća. S djetetom možemo istražiti koje se druge emocije još javljaju. U pozadini ljutnje često leži tuga ili doživljaj bespomoćnosti. Kada je s drugom djecom, možemo preporučiti djetetu da se makne iz neke situacije kada osjeti prvotni nalet ljutnje te da probleme rješava kada se smiri. Bolje je maknuti se iz situacije nego napraviti nešto loše. Djetetu također možemo reći da proba brojati do 10 laganim tempom kako bi se nalet adrenalina i drugih hormona smirio i kako ne bi reagiralo eksplozivno. Također možemo savjetovati djetetu da popriča s prijateljem ili da nas nazove i kaže kako se osjeća.
• Nadalje trebamo ustvrditi prolazi li dijete kroz neko teško razdoblje zbog čega se ponaša agresivno prema vršnjacima. Na primjer, možemo djetetu pomoći u shvaćanju da ne moramo na agresiju odgovarati agresijom, tj. ako je dijete meta zlostavljanja od strane vršnjaka ono može potražiti pomoć odraslih, a ne odgovarati nasiljem. U redu je ako se dijete zauzme za sebe i pokaže da ne želi biti žrtva, no ukoliko se situacija nastavlja uvijek se može potražiti pomoć odraslih.
• Možemo dijete staviti u poziciju žrtve i pitati ga voli li ono da se netko prema njemu loše ponaša. Možemo ga uputiti da razmisli kako pomoći djetetu kojemu je nanijelo bol svojim ponašanjem.
• Struka općenito sugerira da se nasilnika ne treba staviti u poziciju krivnje i da ga se ne treba posramljivati. To može dovesti do kontra efekta tj. dijete može dobiti poruku da se s njime loše postupa i da ubuduće negira ukoliko se nešto dogodi. Djetetu trebamo pomoći da se usmjeri na način kako popraviti učinjenu štetu. Pri tome jačamo samopouzdanje djeteta koje je zlostavljalo, a da ga pritom ne oslobađamo od odgovornosti vlastitog ponašanja.

Bitno je zapamtiti da ukoliko saznamo da je naše dijete žrtva zlostavljanja ili zlostavljač to trebamo shvatiti ozbiljno, a ne umanjivati čitavu situaciju. Ukoliko ne znamo kako postupiti, u redu je kontaktirati stručnjake koji će nam pomoći kako se nositi s nastalom situacijom i usmjeriti nas što učiniti.

Prevencija zlostavljajućeg ponašanja

Konstantna izloženost nasilju može dovesti do kobnih posljedica za pojedince. Djeca izložena vršnjačkom nasilju mogu u školi osjećati stalnu anksioznost zbog okoline u kojoj se ne osjećaju sigurno. Ova djeca lošije emocionalno funkcioniraju tijekom perioda adolescencije, a dugoročno su pod većim rizikom od razvoja depresije. Isto tako mogu razviti vrlo nisko samopoštovanje. Ponekad doživljaj se osjećaju tako loše  da takvo preplavljujuće iskustvo kod žrtava može nametnuti misli u kojima se suicid čini kao jedino moguće rješenje. S obzirom na težinu ishoda vršnjačkog zlostavljanja potrebno je osvijestiti da se radi o ozbiljnom problemu koji vrlo lako može doživjeti svako dijete.  Posljedice zlostavljanja mogu biti kobne ukoliko ne naučimo djecu kako se nositi s tim situacijama.

Svaki bi roditelj sa svojom djecom trebao razgovarati o zlostavljanju među vršnjacima te ga osnažiti u postupcima koje dijete može poduzeti ukoliko se s time suoči. Ovakve bi teme s djetetom trebali početi komunicirati od ranije dobi kako bi ono stvorilo empatiju prema osobama koje su izložene nasilju i kako sami ne bi pribjegli takvim oblicima ponašanja. Roditelji moraju biti svjesni da su premalo ljubavi i brige za dijete te nepostojanje jasnih granica u vezi agresivnog ponašanja djeteta uvjeti koji doprinose razvoju agresivnih obrazaca ponašanja. Bitno je djeci poslati poruku da je agresivno ponašanje prema drugima neprihvatljivo i ukoliko primijetimo da dijete ima problema s kontroliranjem ljutnje i agresije, moramo mu pomoći da na adekvatan način izrazi svoje emocije.

Škola ima veliku ulogu u prevenciji vršnjačkog nasilja te bi svaka škola trebala provoditi program nulte tolerancije na zlostavljanje. Smatra se da je važno stvoriti školsko okruženje koje je karakterizirano toplinom, pozitivnim interakcijama, uključenošću od strane odraslih, ali isto su tako potrebne i jasne granice kod neprihvatljivog ponašanja. Učitelji bi učenicima trebali osigurati atmosferu u razredu u kojoj će djeca bez straha moći prijaviti zlostavljanje ukoliko se ono događa u školi, ali i šire. Od svakog se učitelja očekuje da će reagirati na vršnjačko zlostavljanje, utvrditi što se dogodilo te da će razgovarati sa žrtvom, nasilnikom i roditeljima. Svaka škola  može imati koordinirane grupe koje će se baviti problematikom vezanom uz zlostavljanje u školi i češće supervizije učenika tijekom odmora. Svaki učitelj može uvesti razredna pravila protiv vršnjačkog zlostavljanja i imati razredne sastanke na temu zlostavljanja. Prevencijski programi u školi djeci mogu pomoći da prepoznaju vršnjačko zlostavljanje i da shvate da su oni bitan faktor u smanjenju ovog oblika zlostavljanja.

Adrian Štark

psiholog Zdravog grada Poreč