Ugostitelj koji ga je unajmio, Mladen Lovrić, nema pojma zašto bi to netko njemu učinio, baš kao što ni Kos atak na svoj automobil nije mogao povezati niti sa svojim građevinskim poslom, niti s bavljenjem politikom.

Stara je to priča koja se ponavlja u mnogobrojnim podmetnutim eksplozijama diljem Hrvatske, za koje se smatra da su posljednje upozorenje onima kojima su namijenjene. Na meti bombaša bili su do sada mnogi građani ove zemlje, lepi auti lepo su goreli široj javnosti anonimnim ugostiteljima i odvjetnicima, jednako kao i poznatim medijskim tajkunima, poput Nina Pavića, ili pak nogometnim trenerima sklonim hazardu, kao što je Josip Kuže.

Bez obzira o kome se radilo, svi oni redom su ponavljali uvijek jednu te istu priču: »Ne znamo tko bi to mogao učiniti, nemamo neprijatelja i ne sumnjamo na bilo koga«. I kada je bilo očito da su eksplozije podmetnute, vlasnici automobila i članovi njihovih vozačkih obitelji bili su prije skloni vjerovati da je došlo do samozapaljenja vozila, nego da se radi o »neprijateljskom činu« uperenom protiv njih.

Zavjet šutnje koji su oštećenici u pravilu primjenjivali kao jedini odgovor na sve upite policije najbolji je dokaz da ništa u tim paležima nije nadnaravno i čudno, već da se radi o smišljenim aktima čiju poruku oni kojima je upućena vrlo dobro razumiju. Također, nakon završetka turističke sezone porast aktivnosti svih naših Mirka i Slavka, bez obzira na motive i svrhu njihovih detonacija, prati i neučinkovitost otkrivanja počinitelja. Očigledno, ako policiji nije lako identificirati naše bombaše, onda se radi o ljudima iz kriminalnog svijeta koji znaju svoj posao i zato ih zovemo profesionalcima.

I tajming koji su odabrali za svoju rabotu, jesen-zima, a ne ljeto, znajući da bi u srcu sezone na sebe navukli bijes građana i potjeru bez milosti do uhićenja, govori da njihov cilj nije društvena šteta, već poravnavanje nekih nama nepoznatih računa dviju sukobljenih strana. I terorizam koji se dogodio u Poreču i Opatiji odvijao se po ustaljenoj matrici kojoj ćemo po svemu sudeći još dugo biti svjedocima.

Bez žrtava i ranjavanja, u gluho doba noći ili jutra, prasak dovoljno snažno odjekuje da onaj čijim ušima je upućen predmnijeva što mu je činiti. I Kos i »Byron« znaju da pred policijom osim nevjerice ništa drugo ne smiju pokazati. Prekrše li omertu, na redu su njihovi životi.

Branko Mijić,  Glas Istre