Nedugo mi se javila jedna gospođa i pitala je li kod nas moguće školovanje kod kuće gdje s djecom rade roditelji ili roditelji sami organiziraju i plaćaju učitelja koji djecu poučava u njihovom domu (home schooling, home education). U Hrvatskoj to nije moguće jer nije predviđeno Zakonom o odgoju i obrazovanju, osim u slučaju teže bolesti djeteta.

Istina je da smo imali veliki pritisak 2018. kada se Zakon mijenjao da se uvede školovanje kod kuće koje bi organizirali roditelji sami. Posebno su u tome bile aktivne neke vjerske zajednice. Bila sam protiv toga i nismo to predložili u izmjenama Zakona. Bilo je i rasprave u Saboru na tu temu, međutim prosudba je bila da se to neće predlagati bez temeljite analize i dobro definiranih uvjeta za što onda nije bilo vremena jer se Zakon mijenjao kako bismo mogli uvesti kurikularnu reformu u škole.

Naime, nismo uspjeli dobro definirati koje bi uvjete trebalo zadovoljiti da se dijete školuje od kuće. Treba li roditelj osigurati kvalificiranog učitelja ili to roditelj/staratelj može izvoditi samostalno? Kako će se provjeravati radi li se po službenom kurikulumu? Kako ćemo znati da su djeca dobro?

S druge strane jasne su bile prednosti toga da se djeca obrazuju u školi. Rad po zajedničkom kurikulumu koji uključuje cjeloviti razvoj, socijalizaciju s vršnjacima, provjeru (premda i letimična) je li dijete u dobrom fizičkom i psihičkom stanju itd.

Danas, kada se puno piše o pravima djevojčica i djevojaka na obrazovanje u školi u Afganistanu još mi je više argumenata u prilog tome da je za nas najsigurnije da se djeca obrazuju zajedno i to u školi, pa čak i kada je ta škola privremeno virtualna.

Neki i online nastavu smatraju vidom školovanja kod kuće. Međutim, tu se ipak radi o privremenoj i strukturiranoj mjeri koja se provodi pod vodstvom nastavnika koji rade u školi.

Tamo gdje je školovanje kod kuće omogućeno ipak se vrednovanje znanja i vještina učenika (ispiti) održavaju u školama (npr. Finska, Poljska), u nekim državama je nužno da i kod kuće poučavaju kvalificirani učitelji (Island), a i većina država osigurava stručni nadzor nad tim oblikom školovanja (npr. Estonija, Poljska, Danska). Oko polovica država članica EU-a, slično i Hrvatska, ne omogućuje školovanje kod kuće ili to omogućuje samo u izuzetnim situacijama (npr. bolest djeteta).

U literaturi se mogu pronaći i prednosti školovanja kod kuće kao što su personalizirani pristup, alternativne metode učenja, zaštita djece od vršnjačkog nasilja i drugih loših situacija koja djeca mogu doživjeti u školi, veća posvećenost roditelja odgoju i obrazovanju djece.

U svakom slučaju pitanje je zanimljivo za raspravu.