Nevjerojatno je s kakvom lakoćom pojedinci koji odlučuju o gradu mogu prepustiti zaboravu djeliće njegove prošlosti, odlučiti da se zauvijek uklone ili unište znakovi nekog vremena, kao što je to netko učinio 50-ih godina prošlog stoljeća uklanjajući Berlamov stup ne trepnuvši okom

POREČ –

Koliko držimo do baštine, do lijepih detalja koji krase grad i svjedoče o nekakvim drugačijim vremenima koja su iza njega? Priča o kamenom obelisku, odnosno postolju za zastavu koje je nekada stajalo na današnjem Trgu slobode, ondašnjoj Piazza Garibaldi, dobro će ilustrirati ponašanje prema spomenicima. U naše je dopisništvo potaknut reakcijama na novi kameni obelisk na Trgu slobode došao Lino Užila ispričati svoju priču.

»Ono što su postavili na Trgu obična je kamena grota, a moglo je biti drugačije. Mislim da je to bilo negdje pedesetih godina prošlog stoljeća. Netko je odlučio ukloniti kameni blok s Trga slobode, a tadašnji ´fakini´ su ga na balvanima otkotrljali do zida mlina na Trgu Joakima Rakovca, odnosno Cimarela. Taj prizor kotrljanja na balvanima ostao mi je živo u sjećanju«, ispripovijedao je Užila. Dakle, kameni je stup ostavljen s vanjske strane dvorišne ograde mlina nekih dvadesetak godina. Kada je donijeta odluka da se na mjestu »malina« izgradi suvremena tržnica, kameni blok je zasmetao. Začudo, Užila se ponovno našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. »Naišao sam jedan dan na utovarivač i kamion, koji su dobili zadatak kameni blok odvesti na deponij. Vozač me pitao gdje je to, a ja sam njega pitao je li mu svejedno kamo će odvesti obelisk, pa smo se dogovorili da umjesto na deponij kamen preveze u Mugebu, na rub moje parcele. Bilo mi je žao da tako veliki kamen završi na smeću«, ispričao je uzbuđeni Užila. I u Mugebi je kamen »odmarao« dugo vremena, dok Užila nije postavio ogradu oko svoje parcele i tada ga odlučio podignuti. Izgradio mu je betonski temelj, a kada je blok uspravljen uslijedilo je pravo iznenađenje. »Vidio sam još dok je ležao kod mlina da se radi o obrađenom kamenu, jer je imao istake i utore. Nisu to nikakvi umjetnički reljefi, ali je bilo očito da je blok netko osmislio. Kad smo ga uspravili na pripremljen temelj, uočio sam da mu je jedan donji ugao otkrhnut. Kad sam bolje pogledao, nisam mogao vjerovati. Ostao je dio potpisa Arduina Berlama, tršćanskog arhitekta po čijem je projektu 1910. godine izgrađena porečka gradska vijećnica«, uzbuđeno je priču završio Užila.

Naravno, otišli smo odmah pogledati i fotografirati četverostrani kameni stup visok oko dva metra, s isklesanim kvadratnim istakama na tri strane, a na prednjoj vjerojatno mjesto za gradski grb, i Berlamovo ime uklesano u lijevom prednjem kutu. Stražnja strana stupa otklesana je uzdužno po sredili da bi u utor sjeo drveni jarbol za zastavu, koji je bio učvršćen s četiri željezne klame, od kojih su do danas preživjele tri.

Nakon toga trebalo je saznati detalje priče. Naišli smo na zid. Ni pregledom fototeke Zavičajnog muzeja, ni listanjem časopisa »In strada grande«, koji tiskaju iseljeni Istrani u Trstu, a koji donosi niz starih fotografija, nismo uspjeli pronaći ništa. Knjiga starih kartulina Draga Orlića »Srdačno, Vaš Poreč«, ne donosi niti jednu fotografiju Trga koja bi pomogla, a ni posljednja knjiga starih razglednica Famiglie Parentine. Trg slobode je najmanje fotografirani dio grada, a i ono malo fotografija koje postoje nisu iz vremena kada je na njemu bio kameni blok s jarbolom za zastavu, načinjen, očito, prema Berlamovu projektu. Taj se kameni blok ne spominje niti u monografiji o Berlamovim djelima. Jasna Grgić iz Zavičajnog muzeja sjetila se Porečana, numizmatičara Giovannija Paolettija, koji živi u Trstu, ali se redovito vraća u rodni grad i istražuje njegovu prošlost. Od njega smo u prvom kontaktu saznali samo da je kameni obelisk zapravo bio baza za zastavu i da je bio postavljen na dijelu Trga prema sadašnjoj Privrednoj banci. Dakle, vjerojatno na mjestu gdje je kasnije izgrađena cvjetna rotonda iz čije se sredine uzdizao stup javne rasvjete. Dovršenjem uređenja Trga slobode ove godine to je mjesto prepušteno zaboravu, a novi kameni obelisk postavljen je na drugom mjestu.

Nevjerojatno je s kakvom lakoćom pojedinci koji odlučuju o gradu mogu prepustiti zaboravu djeliće njegove prošlosti, odlučiti da se zauvijek uklone ili unište znakovi nekog vremena, kao što je to netko učinio pedesetih godina prošlog stoljeća uklanjajući Berlamov stup ne trepnuvši okom.

– Snježana Matejčić, 4.8.2005.