U posljednje dvije godine Istra je dobila dvije velebne sportske dvorane. Možda bi bilo bolje da nije. Barem ne tako napravljene i locirane.
Ona u Poreču možda dobro izgleda ljubiteljima suvremene arhitekture, ali sportska funkcionalnost, koja bi logično trebala biti primarnom, prilično je manjkava. Počevši od velike staklene površine kroz koju ulazi previše svjetla i koja je zato odmah morala biti zastrta (učinjeno je to ružnim plavim štracama), ali i dalje sunce zna smetati igračima što se moglo vidjeti ovoga ljeta. Problematična je i preglednost terena s tribina kad se dvorana poprečno podijeli, a potonje bijaše jedna od naglašavanih prednosti. Nije nevažno ni što je zbog dvorane rasturen cijeli jedan brijeg sa starom štancijom, a i danas su pješački prilazi dvorani potpuno improvizirani bez poveznice s novim parkiralištem kod groblja. I sve je to koštalo k´o znamenita fritaja sv. Petra, ne računajući puste milijune za tekuće održavanje, što se akutno i dugoročno odražava i na raspored gradskog novca, dakako, nauštrb raznih aktivnosti ili drugih investicija kao što je Porečanima puno potrebnija nova škola (s dvoranom i bazenom).
Težinu nove sportske dvorane osjećat će još dugo i Novigrađani što se dramatično pokazalo tijekom proloma oblaka prošloga vikenda kad je doslovce postala bazen. Ideju ukopavanja dvorane, radi ljepših arhitektumih vizura, potopila je priroda. I ovdje je za željeni projekt izabrana loša lokacija i problematična izvedba, a s još gorim posljedicama nego u Poreču.
Lako je generalizirati poslije gradnje, ali pristrano držim da su u oba primjera stručnjaci i/ili nadležne službe i/ili donositelji odluka olako ignorirali elementarne parametre – kao što su kvalitetno promišljena lokacija i funkcionalnost, dajući prednost atraktivnosti arhitekture. A ove investicije puno su veće cifre od onih nekoliko desetaka tisuća eura koje je more rasturilo projektantima atraktivnog žičanog paviljona za hrvatski nastup na venecijanskom bijenalu.

Odgovornost? Svakako. Ali ne tek ona gotovo pa virtualna na izborima.

Goran PRODAN, Glas Istre