autor: Elio Velan, Glas Istre
On je bio vođa i vizionar razvoja turizma, jednom riječju izuzetno prirodno inteligentan po današnjim koncepcijama vrsni menadžer. Njegov stil rada bio je da okuplja suradnike i da oni svaki u svojoj sferi djelovanja razmišljaju o predloženoj ideji vizije novog proizvoda, odnosno usluge u turizmu, rekao je o Štifaniću Miro Dodić

U vrijeme kada su se u svim hrvatskim medijma nizali podaci o teškoćama turističkih tvrtki u pronalaženju radne snage te najavama o nužnom skretanju ka poslovnoj politici uvoza kuhara i konobara, otišao sam u Poreč posjetiti tamošnju turističko-ugostiteljsku školu koju i dalje pohađaju naši, istarski mladići i djevojke. Trenutne plaće u turizmu nisu primamljive. Ipak, u porečkoj školi mladi naraštaji željni i voljni rada mogu ispeći zanat i upustiti se u turističku radnu avanturu. Naziv škole posvećen je Antonu Niniju Štifaniću, čovjek koji je, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, snažno obilježio turistički razvoj Poreča i cijelokupne Poreštine. Bio je na čelu Plave Lagune od osnivanja tvrtke 1957. pa sve do kraja 1976. godine. Štifanić je rođen 1922. u Fuškulinu i umro nakon kratke i teške bolesti u travnju 1979.

U godini osnivanja Plava Laguna je zapošljavala svega 15 radnika, a 1973. u toj je tvrtci radilo 1207 radnika. Započela je radom sa 708 smještajnih kapaciteta da bi 1973. raspolagala sa 10.738 smještajnih jedinica. Štifanićevo radno iskustvo izuzetno je zanimljivo i s današnje perspektive bez obzira što je on gradio hotele i sve popratne zabavno-sportske objekte u vrijeme jugoslavenskog socijalizma.

Osnovao školu

Glede porečke turističko ugostiteljske škole ona započinje radom u jesen 1964. godine pod nazivom “Ugostiteljska škola Plava Laguna” kada je upisan prvi naraštaj konobara i kuhara. Idejni začetnik škole je upravo Anton Nini Štifanić.

Razgovarao sam s ravnateljicom škole Vesnom Baranašić. Pitao sam je što ona misli o Štifaniću, o pokretaču škole.

– Taj čovjek je imao u svojoj glavi najfunkcionalniji model. Današnja pedagoška znanost nastoji uspostaviti ono što je 1964. godine kod nas postojalo, a to je učenje radom i učenjem na radnom mjestu. Iz te škole su proizašli stručnjaci koji su iznijeli razvoj turizma u Poreču koji su od porečkog gospodarstva stvorili ono što ono jest danas. To je mogao potaknuti samo netko tko je imao viziju. No osim vizije potrebna je i energija i dosljednost u provedbi,” rekla mi je ravnateljica.

Kada je početkom sedamdesetih godina škola predstavljala jaku obrazovnu zbilju povezana sa svijetom turističkog rada koji je vrtoglavo umnožavao broj noćenja u Poreču i u ostalim istarskim gradovima, Štifanić je kratko i slikovito obrazložio razlog pokretanja škole:

– Kad smo svojevremeno pokušali širom Jugoslavije naći kadrove i uvidjeli da nam nekakvi vrsni stručnjaci prave više štete nego koristi, angažirali smo naše mlade studente – današnje stručnjake najrazličitijih struka, koji su silom prilika bili recepcioneri, konobari, kuhari i drugo. Od dvadesetak ljudi zaposlenih u počecima, bez i jednog čovjeka sa srednjom naobrazbom, 1976. godine Laguna zapošljava gotovo sto puta više stalnih radnika od kojih preko 200 s visokom i višom spremom. Onda smo pristupili otvaranju vlastite škole učenika u privredi, jedinu i prvu koju je financiralo jedno poduzeće iz naše branše bez ikakve tuđe pomoći,” objasnio je svojevremeno Štifanić.

Od 1964. do danas kroz školu je prošlo preko 2 500 učenika. Brojka je impozantna, ali sama od sebe ne nudi pravu sliku jer trebalo bi, a to je nažalost nemoguće, proviriti u svako ime i prezime, u životni put svakog učenika. Kultura nije na prodaju. U kratkom roku možeš izgraditi hotel s pet zvjezdica, međutim, za dobrog konobara ili kuhara novac nije dovoljan. Treba vremena, ali i poslovne politike koja uvažava vrijednost kulture i znanja. Preko te jednostavne misli možemo uz malo dobre volje i životne vedrine zahvatiti svako ime, svakog pojedinca koji je u porečkim školskim klupama izučio zanat, izašao s diplomom i potom se uputio u svijet rada.

Anton Nini Štifanić nije bio političar već privrednik. Njegov bliski suradnik s početka sedamdesetih godina Miro Dodić koji se danas nalazi na čelu umaške Istarske kreditne banke rekao mi je kratko i jasno:

– Anton Nini Štifanić bila je osoba koja je odigrala veliku i izuzetno značajnu ulogu u razvoju tvrtke Plava Laguna i porečkog turizma. Vođenjem Plave Lagune od njezinog početka pa sve do 1977. godine stvorio je turistički gigant kako po broju ležaja tako i po izvanpansionskim uslugama u kojem su značajnu ulogu imale zabava i sport. On je bio vođa i vizionar razvoja turizma, jednom riječju izuzetno prirodno inteligentan po današnjim koncepcijama vrsni menadžer. Njegov stil rada bio je da okuplja suradnike i da oni svaki u svojoj sferi djelovanja razmišljaju o predloženoj ideji vizije novog proizvoda, odnosno usluge u turizmu, rekao mi je Dodić.

Odlike pravog lidera

Istančan smisao za timski rad je odlika pravog lidera, a Štifanić je znao okupljati oko sebe kvalitetne ljude. Porečan Aleksandar Ribarić radno je odrastao u okrilju Plave Lagune

– U vrijeme dok sam obnašao dužnost direktora sektora za plan i analizu bio sam okružen s grupom mladih diplomiranih ekonomista. Sjećam se među ostalim Branke Ćurko, Lina Lovrečića, Ljiljane Benčić, Dunje Maras…Štifanić je volio mlade, nudio im je sve pogodnosti da se neposredno uključe u rad poduzeća i da se u tom radu poslovno dokažu i napreduju. Poticao je njihovu kreativnost, individualni pristup….” sjeća se Ribarić. Na to će Ivan Kukurin, istaknuti hrvatski privredni djelatnik koji je godinama radio uz bok Štifanića dodati: “Nije mu bilo bitno tko si niti odakle si, nego jesi li se pokazao na svom radnom mjestu.”

Kukurin se prisjeća godina vrtoglavog rasta Plave Lagune s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina. “Prilikom izgradnje hotelskih objekata Štifanić je postavljao gotovo vojnu organizaciju. Od svih direktora postojećih objekata u Laguni formirao je “štab” i svakog pojedinca je zadužio da bude “sjena” nekome od poslovođa na gradilištu i za cijelo radno vrijeme prati odvijanje radova. Takvom “štabskom” organizacijom mi smo jedini uspijevali izgraditi hotelske objekte veličine od 800 kreveta od završetka do početka naredne sezone tj. do 10. srpnja, kada su kroz ekonomsko dvorište hotela izlazili majstori, a kroz recepciju dolazili gosti.” prisjeća se Kukurin.

Gradilo se grozničavo uz maksimalno iskorištavanje kreditnih uvjeta koje je nudila tadašnja država no, nepobitna je činjenica da su danas svi “Ninijevi hoteli” još tu, svi na broju, jednaki začetku osim normalnog preuređenja i prilagođavanja današnjem turizmu. Forma ili stil su jako bitni i izgleda kao da su arhitekti, u prvom redu pulski arhitekt Božidar Lazar, koji su projektirali u Štifanićevo vrijeme, slijedili konture, crte njegovih misli, pronalazili formu koja je odgovarala sadržaju. A mora se priznati da je funkcionalnost predvorje estetičkom doživljaju.

Porečki fenomen

Brojke su impozantne, porečki fenomen postao je tadašnja jugoslavenska zbilja koja je plijenila pažnju javnosti. Za istarske prilike Laguna je postala lokomotiva koja je pokrenula sve ostale gradove na obali poluotoka. Pred ovakvim poslovnim uspjehom Anton Nini Štifanić nam nudi sintezu iznenađujuće dubine, skromnosti i jednostavnosti:

– Pri osnivanju Plava Laguna nije raspolagala gotovo nikakvim kapitalom, ali je imala ljude zdravog razuma, pune energije i hrabrosti, uvjerene u sebe, svoju budućnost i budućnost Plave Lagune. Društvena zajednica je počela davati sve veću pažnju i značajniju podršku razvoju turističke privrede. Ljudi su sami sebe i druge oko sebe brzo uvjeravali u ispravnost puta kojim smo krenuli. Postignuti rezultati bili su naš adut i jedini argument s kojim smo se služili kad smo tumačili ekonomsku opravdanost za realizaciju naših programa. Izgradnja naših hotela je počinjala u studenom, a završavala sljedeće godine u lipnju ili srpnju. Znali smo preko zime udvostručiti kapacitete. Sve to nas je stalno uvjetovalo kako je dobro što nismo pošli putem gradnje objekata visoke kategorije, što bi nas, kao i mnoge druge, bilo dovelo u velike teškoće,” napisao je Štifanić.

Velik porast kapaciteta

U prigodnoj publikaciji   objavljenoj 1997. pod nazivom: “Plava Laguna: 1957.-1997. kronologija uspjeha”, četvrto je poglavlje posvećeno razdoblju od 1966. do 1971. Autori kratko bilježe:

,,Ovo razdoblje značajno je po tome što je došlo do izgradnje velikog broja čvrstih smještajnih objekata. Ako kapacitete izrazimo u broju kreveta i mjesta u autokampovima, može se reći da su u zadnjoj godini ovoga razdoblja (1971.) bili za više od devet puta veći nego u prvoj godini ovog razdoblja (1966.). Izgrađeno je novih čvrstih smještajnih objekata koji mogu primiti odjednom 8.000 gostiju, a to je daleko više nego u svim ostalim razdobljima u 40. godišnjoj povijesti Plave Lagune.”

napisao: Elio Velan za Glas Istre