Velimir Šonje, ekonomski analitičar i vlasnik tvrtke Arhivanalitika, za Jutarnji komentira nove mjere za rezanje deficita i analizira financijsko stanje države

Autor: Marina Klepo, Jutarnji list

Oko najnovijih mjera Vlade za smanjenje deficita, čini se, nisu suglasni ni svi ministri. Što misli o tim mjerama i kako gleda na ukupnu ekonomsku politiku, za Jutarnji list govori Velimir Šonje, ekonomski analitičar i direktor Arhivanalitika. Ta je tvrtka izradila brojne ekonomske analize za više institucija, uključujući HUB i HUP.

Jesu li najavljene mjere adekvatan odgovor na potrebu smanjenja deficita?

– Mjere koje dodatno opterećuju građane i poduzeća ne možemo smatrati adekvatnim odgovorom na potrebu smanjenja deficita. Prošlo je nekoliko tjedana otkako je doprinos za zdravstvo povećan s 13 posto na 15 posto, a već smo suočeni s novim nametima. I građani i poduzeća iscrpljeni su krizom i do sada su platili puno veću cijenu od javnog sektora. Poduzetnici su izluđeni promjenama poreznih i drugih uvjeta poslovanja svakih nekoliko mjeseci. Usprkos tim prigovorima, ovogodišnje mjere mogu dovesti do željenog smanjenja deficita ili ispod ciljanih 4,6 posto BDP-a, koliko je zacrtano u okviru procedure prekomjernog deficita za 2014.

Prema brojkama Ministarstva financija, situacija baš nije jasna. Tvrdi se da je rebalansom deficit već smanjen za 1,9 posto BDP-a i da je Komisija zatražila dodatno smanjenje od 0,4 posto. Kako vi to iščitavate?

– Vanjskim je promatračima veoma teško detaljno tumačiti brojke. Miješaju se nacionalna i europska statistička metodologija. Kasni se s objavljivanjem fiskalnih statistika. Mi koji promatramo i analiziramo sa strane, tapkamo u mraku. Ne znamo o kojim se brojkama i prema kojoj metodologiji razgovara. Stoga možemo komentirati samo ugrubo, na razini pogreške od oko plus/minus 0,5 posto BDP-a. U tom rasponu, dodatni zahtjev Komisije ne čudi. Vjerojatno je riječ o razumnom zahtjevu.

Što mislite, kakav će biti odgovor Komisije? Hoće li povlačenje novca iz drugog mirovinskog stupa priznati kao prihod?

– Ove godine na snagu stupa nova metodologija fiskalne statistike Eurostata. Ona ispravno isključuje prijenose imovine iz mirovinskih fondova iz obračuna javnih prihoda. Vjerojatno je upravo ta metodološka kvaka jedan od glavnih razloga zašto je Komisija tražila dodatne prilagodbe od Vlade. Vjerujem da će Komisija nakon dopunske prilagodbe od 1,3 milijarde kuna prihvatiti Vladin proračun.

Bez obzira na to što one uglavnom znače povećanje prihoda?

– Komisiju ne zanima previše koliki će se dio deficita smanjiti rastom prihoda, a koliki smanjenjem rashoda. Iako češće preporučuju zahvate na rashodnoj strani, nije njihov mandat da detaljno propišu kako. Oni su čuvari slova Europskoga ugovora i europskih propisa koji govore samo o deficitu i dugu, a ne o prihodima i rashodima i njihovoj strukturi. Važno je istaknuti da su ciljevi i preporuke Europske komisije dobri za Hrvatsku. Pomažu deficit i dug staviti pod kontrolu. Sami bismo, ako je suditi prema trendovima u zadnjih pet godina, zemlju brzo doveli u stanje da Vlada ne može plaćati svoje obaveze. Sreća je što je Europska komisija pritisnula kočnice kada to sami nismo mogli učiniti.

Vladin pristup provođenju konsolidacije uglavnom povećanjem prihoda na kraju je podržao i MMF. Ostajete li vi pri svom stajalištu da je konsolidaciju trebalo prvenstveno provoditi smanjenjem rashoda?

– Mnogi pretpostavljaju da su državni izdaci ključni za gospodarski rast. Uopće se ne propituje je li to zaista tako i koliko su ti izdaci efikasni. Prešućuje se kakav će biti utjecaj povećanja nameta nužnih za financiranje rashoda na ekonomski rast, kako će povećanje raznih opterećenja utjecati na očekivanja tržišnih aktera, kakav će biti utjecaj rasta duga na cijenu zaduženja, itd. A to su faktori koji utječu na smanjenje rasta. I to već u kratkom roku. O dugom roku strah me i misliti. Ova razina javnog duga, koja će uskoro prijeći 70 posto BDP-a, u zemlji poput Hrvatske može biti katastrofalna za međugeneracijske odnose, umanjiti mogućnosti isplate mirovina u budućnosti i sposobnost zemlje da reagira u slučaju neke nepredviđene velike nepogode ili ugroze.Teza o većoj štetnosti novih poreznih i neporeznih opterećenja te duga od smanjenja rashoda nije ideološki obojena, kao što tvrde lijevi teoretičari i dio sindikata.

I premijer kaže da velikim rezanjem rashoda ne želi ‘zatući’ svaki rast?

– Iskustvo naših prošlih pet godina govori o tome da odgoda prilagodbe rashodne strane proračuna ugrožava ekonomski rast. Povećanja poreznih i neporeznih nameta, tereta duga i cijene zaduženja, umjesto smanjenja rashoda, doveli su do toga da ćemo ove godine iz proračuna samo za kamate platiti gotovo 12 milijardi kuna. To je usporedivo s proračunom za javno obrazovanje. Ako nešto hitno ne napravimo, stanje će se u budućnosti nastaviti pogorašavati pa će nam kamate za tri-četiri godine pojesti cijeli proračun za javno zdravstvo.

U analizi za HUP nedavno ste rekli da je jedno od rješenja značajno smanjenje plaća u javnoj upravi. S ozbirom na to da recesija traje već šestu godinu, je li trenutak baš primjeren?

– Ne samo u javnoj upravi; masu plaća treba smanjiti u cijelom javnom sektoru. Govorim o masi plaća, a ne o plaći svakog zaposlenog. Možda postoje javne institucije i sektori gdje ne treba smanjivati plaće, a možda postoje neki drugi gdje treba rezati žešće. Na razini odjela i pojedinaca to je samorazumljivo. To je pitanje dobrog upravljanja. Godinama, desetljećima znamo da imamo vrlo neefikasan i loše upravljan javni sektor. Što su političari poduzeli da se to promijeni? Ništa. Oni su takav sustav i stvorili, jer im je u interesu. Da su doveli kompetentne menadžere, da se nije zapošljavalo po političkim ključevima, da su uspostavljeni jasni ciljevi i sustavi mjerenja uspješnosti, bilo bi jasno tko dobro radi, a tko loše, i tko treba raditi, a tko ne treba. Prvima bi plaće išle gore, a drugima dolje, ili bi morali otići. Ovako je nastao teror prosjeka koji dugo-ročno smanjuje taj prosjek – negativna selekcija na djelu.

Vi niste za ograničavanje plaća u javnom sektoru?

– Čak su i plaće predsjednika uprava poduzeća u javnom sektoru ograničene na 3,2 prosječne plaće. To nije učinjeno zato što je to pravedno, nego zato da na ta radna mjesta ne pretendiraju kompetentni ljudi čije menadžerske usluge vrijede više na privatnom tržištu. Ovako ostaje više slobodnih radnih mjesta za politička imenovanja. Dakle, masu plaća treba smanjiti, ali to nije krajnji cilj. Krajnji cilj je da netko konačno počne kompetentno upravljati tim sustavom kako bi ga učinio efikasnijim i kako bi plaće zatim ponovo rasle, pogotovo najboljima. Nestašica novca može biti jedan od katalizatora koji će dovesti do promjene političkog modela upravljanja javnim sektorom. Međutim, financijska suša sama po sebi neće biti dovoljna. Politički lideri nemaju volje, moći ili znanja za iniciranje suštinskih promjena. Stoga je jedini način da promjena započne iznutra.

Kako je to uopće moguće?

– U javnom sektoru ima sposobnih, kompetentnih i poštenih ljudi. Sigurno ima i takvih cijelih institucija, a danas ih se sve ružno naziva uhljebima. To se ne može trpjeti, to je neodrživo. Kao da nema dobrih i loših, kao da su svi isti, i svi pristali uz negativnu selekciju i padajući prosjek. To neće još dugo trajati, nešto se mora promijeniti, ali za sada ne vidim otkud bi ta promjena mogla doći. Osim nekako iznutra, od strane mladih, kompetentnih i ambicioznih ljudi u javnom sektoru, koji se ne mire s ovakvim stanjem. Važno je shvatiti da je transformacija javnog sektora u efikasan servis građana i poduzetnika nužan uvjet za rast dohodaka u budućnosti. Bez te reforme, svi zajedno tonemo.

Smanjenje deficita na tri posto BDP-a treba provesti u tri godine. Je li to izgledno sadašnjim tempom?

– Ova godina, odnosno ulazak u proceduru prekomjernog deficita označava početak značajne proračunske prilagodbe. Vlada Zorana Milanovića napravila je veliku pogrešku kada je na početku mandata odgodila taj posao, naivno se nadajući da će ekonomski rast doći sam od sebe i nekim čudom riješiti fiskalne probleme. Kako se moglo i očekivati, to se nije dogodilo. Sada, iako sat otkucava, još nije kasno. Neću reći da je izgledno da ćemo za tri godine spustiti deficit ispod tri posto BDP-a, ali je moguće. Naročito ako se započeti ekonomski oporavak u EU nastavi. I ako bude dovoljno političke mudrosti pa se shvati da jeftini populizam, loše ekonomske teorije i ideološke floskule samo pothranjuju problem. Ako se ustraje na fiskalnoj prilagodbi i ubrzaju strukturne promjene u javnom sektoru, za najdalje dvije godine mogli bismo imati ozbiljniji ekonomski rast i početak rasta životnog standarda većine građana.