Sve su učestaliji festivali jazz glazbe u našim gradovima. U nekima traju već dulje vrijeme, u nekima nešto kraće. No, svima je zajednička ta fenomenalna glazba – Jazz. Tu glazbu ipak ne može svatko, ili ne zna svatko voljeti.
No, kada se spomene jazz glazba, svi ćemo u prvi tren pomisliti na tamnopute svirače koji sjede u poluzadimljenim prostorijama i izvode nevjerojatne majstorije na kvalijaturi, basu, gitari ili bubnjevima.
Općenito se svi kvalitetni muzički pravci vezuju uz tamnoputu, crnačku populaciju.
I blues, i soul, i r´n´b, pa i rock,n,roll, obzirom da su prve rock,n,rooll albume skladali upravo tamnoputi glazbenici.
Bijelci su također izumili određene muzičke pravce, no oni su ili previše destruktivni ili nisu dugo trajali kao određeni smjer, poput house-a ili rave-a. Dakle, crnačka se populacija već dominantno vezuje uz jazz pravce. Teško je reći zašto je tomu tako. Svakako je jedan od razloga činjenica da crnačka populacija genetski ima prirodnu nadarenost za ritam, glazbu i zvuk, obzirom da se na njihovom originalnom kontinentu – Africi, ritmovi sastavni dijelovi svakog obreda ili slavlja.
Isto tako, često se sklonosti jedne populacije određenoj muzici znaju vezati uz karakteristike same te populacije.
Naime, npr. rave i house muzika dominantno je karakteristična za narode sjeverne Europe, dakle narode sa ustaljenim, gotovo matematičkim načinom života. Takva je i rave i house glazba, matematički točan ritam, jednolična i bez nekakvih prekida u dinamici same izvedbe.
Soul i blues, dakle muzika karakteristična za crnačku polulaciju, sve je samo ne jednolična. To je brza, fluktuirajuća glazba, koja u nekoliko dijelova same izvedbe mijenja način izvedbe. A Jazz? Jazz je iznad svega nepravilna glazba. Dinamična i nepredvidiva. Toliko nepravilna da ta nepravilnost postaje savršena. Kada slušate jazz glazbu, imate dojam da jedan svirač nema pojma što ovaj drugi svira. No, ipak, jazz glazbenici su savršeno ukomponirani i savršeno se dobro razumiju. Zato se često kaže da jazz glazbenik može biti samo onaj tko jako dobro razumije sve muzičke pravce, pogotovo one ritmički pravilnije od jazza. Upravo je to najvažnije u cijeloj priči o jazzu. Ritam.
Naime, samo uz jazz glazbu nije moguće udarati dlanom o dlan, ili se jednostavno njihati u ritmu te glazbe. Jer jazz nema ritma.
Zato crnačka populcija jako dobro svira jazz. Jer kao što narodi sjevrne Europe u glazbu prenose svoje karakteristike, tako to čine i tamnoputi svirači jazza – u svoju glazbu prenose svoje karakteristike, svoju povijest prepunu turbulencije, nestalnosti, borbe za dokazivanje jednakosti sa bijelcima, borbu za oslobođenje od ropstva… Cijela njihova povijest je nepravilna, bez ritma i bez predividivosti. Zato su oni genetski izvrsno predodređeni za nepravilnu i dinamučnu glazbu – jazz.
A mi? I mi imamo sjajne predispozicije za jazz. Zato su festivali jazza toliko simbolični upravo u ovom trenutku. Naime, jazz orkestar funkcionira na način, da se publici čini da ništa ne štima, da je cijeli orkestar raštiman, bez glave i repa. Čini se kado da jedan svirač drugome uništava izvedbu. No, imajući povjerenje da članovi jazz orkestra točno znaju što rade, publika uživa u tom nemiru, toj dinamici, toj nepredvidivosti.
Jazz su festivali toliko simbolični u ovom trenutku, jer podsjećaju na naš mentalitet. Kao što kod crnačke populacije podsjeća na njihovu burnu povijest, tako i podsjeća na toliko puta doživljene situacije u našem društvu, u kojemu ama baš ništa ne štima, i ama baš svatko radi po svome, ama baš svatko svojom izvedbom uništava tuđu. Ali namjerno. Taman kada pomislimo da postoje naznake da izvedba ide u nekom ritmu, sve opet postaje nepravilno, razbijeno, a svirači toliko arogantno uživaju u svojoj izvedbi za koju misle da je najbolja, ne razmišljajući koliko su usklađeni sa svojim orkestrom. Od gospodarstva, politike, susjedskih odnosa, sve je oko nas jazz. Svatko po svome, svatko uživa u tom uništavanju tuđe izvedbe.
No, za razliku od pravih jazz glazbenika, koji se trude biti usklađeni u toj nepravilnosti, jazz glazbenici u našim odnosima gube povjerenje publike. Zapravo i nemaju publike, jer su postali toliko raštimani i toliko neusklađeni, toliko arogantni u uvjerenju svoje savršenosti da im publika više ne vjeruje.
Ah taj jazz.

zzlevak