Imajući na umu režim priključivanja na električnu mrežu, ali i postojeće općinske odluke o komunalnom redu, intrigantan je slučaj Franje Starčevića, koji kod ulaza u kamp Koversada ima štand s voćem i povrćem. Do njega je smješten improvizirani »restoran – kamion« s natkrivenim stolovima i stolicama, gdje poslužuje ribu i meso. Starčević nema strujni priključak, već je u pozadinu donio tri agregata. Veli da je dao zahtjev Elektroistri, ali odgovora nema. Dodaje da su štandovi i depo za kamp-kućice, koji posluju u neposrednoj blizini, uspjeli isposlovati priključak.

– Pitanje je zašto se moj slučaj ne može riješiti, a struja mi je pred nosom. Sve je to mafija. Neki kažu da je vlasnik infrastrukture tvrtka Maistra, a ona ne da priključak svakome. Pa ne mogu oni odlučivati o tome. Ne živimo u 18. stoljeću da moram raditi bez struje. Trebam je za frižidere s mesom i hladnim pićima, navodi Starčević, inače povratnik iz Švicarske, koji ironično poručuje da će si dovesti struju iz 15-ak kilometara udaljenog Musaleža u kojem ima kuću.

Za pojašnjenje smo se obratili Anti Bilandžiću, šefu održavanja u porečkoj Elektroistri.

– Postoje različite vrste potrošača, oni na visokom, srednjem i niskom naponu. Tri turistička giganta Riviera, Plava laguna i Maistra zakupljuju veliku snagu jer im tarifa više odgovara. U ovom slučaju, Maistra je doista vlasnik postrojenja kojima se napajaju kampovi Koversada i Porto Sole te bivša uprava Anite, gdje se nalazi i trafostanica, mjesto razgraničenja između nas i Maistre, rekao je Bilandžić.

Starčeviću najbliže Elektrino postrojenje je ono na Kapetanovoj Stanciji. Riječ je o visokonaponskom kabelu, pa bi za priključivanje trebalo graditi trafostanicu, a prethodno ishoditi građevnu dozvolu i izraditi projektnu dokumentaciju. Pola milijuna kuna troškova snosio bi sam naručitelj, a izgrađena infrastruktura ostala bi u vlasništvu Elektre. Najjednostavnije bi bilo »dovući« struju s Maistrinih postrojenja udaljenih svega nekoliko metara, no takvo što je protuzakonito. Susjedni štanderi pak tvrde da nemaju nikakav interni dogovor s tvrtkom, već se i oni opskrbljuju agregatima, koje drže daleko u pozadini, u plasteniku zasađenom rajčicama, kako kupci ne bi čuli zujanje. Svotu od pola milijuna kuna za dovođenje struje, kao i sam Starčević, ocjenjuju nerealnom – »toliko ne možemo skupiti u deset godina!«

Bilandžić nas je upoznao i s uvjetima za dobivanje priključka – valja imati suglasnost Općine za obavljanje dotične djelatnosti na određenoj lokaciji te građevinsku dozvolu, a u slučaju objekata za koje ona nije nužna, dovoljno je predočiti projekt koji je potvrdio županijski ured nadležan za lokacijske i građevinske dozvole. Ovdašnji prodavači voća i povrća ne posluju na javnim, već na privatnim površinama uz cestu te tvrde da imaju sve potrebne dozvole, iako općinari vele da većina njih nije zatražila suglasnost lokalne samouprave, na što ih obvezuje Zakon o trgovini.

– Svaki bi štand trebao imati našu suglasnost, što jasno piše u Zakonu. Prodaja izvan prodavaonica moguća je samo na mjestima koja odredi lokalna samouprava, ali nas se za to ne pita. Zakon se lakše provodi kada netko mimo nas postavi prodajno mjesto na javnoj površini. Problem je prodaja na privatnim zemljištima. S time pokušavamo izaći na kraj već sedam godina. Rješenje o zatvaranju može izdati samo inspektorat, ukoliko objekt ne zadovoljava sanitarne uvjete za poslovanje, komentirao je vrsarski načelnik Franko Štifanić.

Glede priključka na struju, Bilandžić veli da nema govora o diskriminaciji.

– Naprosto radimo po zakonu. Svatko može podnijeti zahtjev za priključak, i bez problema će ga dobiti ako ispuni propisane obaveze i plati troškove. Zna se procedura i radno vrijeme šaltera. Razumijem da je građanima pola milijuna kuna previše, ali tako stoje stvari, kazao je. O mogućim ilegalnim priključcima nema saznanja, a kad bi i postojali, Elektroistra na taj dio priče nema utjecaja.

M.Dodić, Glas Istre