Slavili su i hvalili na sva usta izvrsnog crtača Nadana Rojnića zvanog Bjondo i Franci Blašković i Drago Orlić na otvaranju izložbe Rojnićevih naslovnica Francijevih ploča u porečkom Atelieru I u petak navečer. Barem na početku pažnja je bila usmjerena na Rojnića, ali Franci je spešl gest star i oči su uprte u njega dok priča i čita stihove s martovske ploče, 17. u nizu Snifonije Patetike Histriae, koja će biti dovršena već sljedeći tjedan. I bit će zadnja, obećava Franci. Addio Snifonija, addio patetika!

»Siriozno R&R/to ni prostor misli/to je prostor kurca/a, imam li ja neki užitak od toga?/nemam!/Pa onda, koji ćeš mi kurac,/ke jednostavno/eli kako bi bojan žižović reka:/seks&drugs¬hing more«. To je manifest kojim se Franci oprašta od Patetike – nema u rock and rollu ništa smisleno i misaono – to bi mogao biti početak jednog novog niza. Ali valja završiti misao Snifonije Patetike. I Franci čita stihove triju pjesama s ploče koja će tek biti: »Siriozni Sirinoiz Passionirstosteraj«, »Trieste SMS« i »Siriozno to ni prostor misli…«

Pa kada pjeva o tome da duboko u sebi ima toster koji ne možeš isključiti, staviti na čekanje, isključiti mu zvuk – koji stalno tostira sve u njemu i mjesta do kojih sam nikada neće doći, koji mu kuca svaku sekundu starog izlizanog filma u slow motionu i dodaje kamate – to ni prostor misli? Francijeva duša živi u plamenom ognju i ne izgara. Život izgleda kao listić lota na kojem se izdrkani spermići slažu u dobitnu kombinaciju, ali neće uplatiti listić, u njega će umotati snove i nade, srolati ga i popušiti. A zašto baš tako? Jer je riva kapiti ča bi najbolje bilo nikad ne znati i zato jer ga je zeznula priroda koja mu je udijelila privilegij tuge. Zato sve i svakomu puši, jer ne može kambjati prirodu, može samo biti inkacan kao zvijer s tosterom iznutra koji radi non-stop.

S. Matejčić, Glas Istre