Ne postoji ni jedan normativni akt koji bi obvezivao na praćenje ili kojim bi bili propisani mikrobiološki i ini standardi za vode iz bazena za kupanje prije ispuštanja u kanalizaciju ili prirodne recipijente kao što su more, rijeka ili okoliš, saznajemo u riječkom Odjelu za zaštitu mora pri Ministarstvu zaštite prirode, prostornog uređenja i gradnje.
Od načelnice tog odjela Nevije Kružić tražili smo stručno mišljenje o tome je li i kako regulirano zbrinjavanje otpadnih voda iz bazena, na što nas je potaknuo čitatelj koji je fotografirao kako iz cijevi jednog hotela u porečkom akvatoriju voda izlazi iz bazena direktno u more. Pitali smo u hotelskoj kući o čemu se radi i saznali da je riječ o ispustu oborinske kanalizacije u koji ulazi i voda iz bazena, a sve je u skladu s tehničkom dokumentacijom prema kojoj su dobili građevinsku i – što je još važnije vodoprivrednu dozvolu.
U hotelu kažu da Zavod za javno zdravstvo na zahtjev uprave kontrolira vodu svaka dva tjedna, a sam hotel kvalitetu vode kontrolira svaka četiri sata i to evidentira.
Dakle, prema onome što smo saznali od načelnice Kružić, nema jasnih propisa o tome kako treba riješiti otpadne vode iz bazena. Doduše, nije baš sve sasvim crno – kakvoću vode u bazenima, kao i kvalitetu mora za kupanje, kontroliraju nadležni zavodi za javno zdravstvo, i to prema naputku Ministarstva zdravstva. Taj je naputak, pak, u skladu sa smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije, u kojima su navedene prihvatljive granične vrijednosti mikrobioloških i fizikalno-kemijskih parametara. Ovlasti u ovom slučaju ima i sanitarna inspekcija, i to u sklopu Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, ali ona ne kontrolira kakvoću vode iz bazena zato jer spomenuti zakon iz 2007. još nije dobio provedbeni akt koji bi definirao kakvoću vode u bazenima. A kada je riječ o ispuštanju tih voda u kanalizaciju ili more, taj je dio u nadležnosti vodopravne inspekcije, koja izdaje vodopravne dozvole za ukupan ispusni kapacitet hotela ili hotelskih kompleksa, ne posebno za bazene.
Osim toga, za manje bazene, do 20 četvornih metara površine i do dva metra dubine, ne trebaju posebne dozvole. Takvi bazeni postali su prava pošast u Istri jer vlasnik svake seoske kuće koja bi se htjela zvati (ruralnom) vilom može dograditi bazenčić. Nerijetko uz takav bazenčić vlasnici kupe i poseban stroj koji filtrira vodu, pa se ista voda može koristiti i dva-tri mjeseca. Neki vodu iz bazena ispuštaju u kanalizaciju, drugi u kanale oborinske odvodnje, treći pak u septičke jame – ovisno o vodoprivrednoj dozvoli. Prije ispuštanja te vode u neki od recipijenata nema posebnog nadzora i kontrole – tko bi to, uostalom, kontrolirao.
Doduše, od prošle godine postoji Pravilnik o graničnim vrijednostima opasnih i drugih tvari u otpadnim vodama kojim je predviđeno da se otpadne vode najprije upuštaju u neutralizirajuće bazene, gdje se moraju deklorirati, a po potrebi treba provesti i fizikalnokemijski tretman prije upuštanja u sustav javne odvodnje ili takozvani prirodni recipijent. Ali, što s onim bazenima za koje ne trebaju dozvole?
Taj pravilnik spominje i granične vrijednosti klora. Neslužbeno saznajemo da na Poreštini svi bazeni koji su izgrađeni uz sustav javne odvodnje dobivaju dozvolu da otpadne vode puštaju u kanalizaciju, a vlasnici tek nekih bazena koji nisu uz kanalizaciju zovu Uslugu da im isprazni vodu kada je kane mijenjati. Za takve postoji obveza da do izgradnje kanalizacije moraju uz bazene sagraditi upojne bunare za pročišćavanje prije puštanja u okoliš.
Još bi se mogao nabrajati niz začuđujućih detalja, ali je relevantna konstatacija da niti jedan prostorni plan, pa ni onaj županijski, nije posvetio poseban dio ovom problemu, odnosno ne razrađuje mjesta ni uvjete za gradnju bazena. Oni, s druge strane, niču kao gljive poslije kiše, pa zakonska regulativa ponovno kasni za stvarnim životom.
I dok s jedne strane nastojimo reciklirati ambalažu i druge materijale da bismo zaštitili okoliš, dotle je moguće, pritom niti ne kršeći zakon, lagodno ispustiti vodu iz bazena, kloriranu i onečišćenu različitim preparatima za sunčanje. Istina je da more ima ogromnu mogućnost razgradnje otpadnih voda, ali isto tako ne treba zaboraviti da i ono možda ima kapu koju možemo prepuniti.

Sniježana MATEJČIĆ, Glas Istre