Volja za radom i odricanjem s jedne strane te spremnost na postepeni uspjeh, tj. dugogodišnje reinvestiranje zarađenoga s druge strane, uz poduzetničku smjelost i nezaobilaznu mrvicu sreće – mogla bi biti formula podizanja malog obiteljskog hotela. U zemlji gdje dominiraju veliki hotelski sistemi sve je više entuzijasta spremnih na ovakvu avanturu, a bude li država podupirala još poticajnije mjere očekuje se da bi broj takvih objekata u nadolazećim godinama mogao značajno narasti, jer mišljenja su mnogi – mali obiteljski hoteli budućnost su hrvatskog turizma.

Istina, entuzijazam s ovakvim rezoniranjem ovih dana nije podijelio i sadašnji direktor Turističke zajednice Istarske županije Tomislav Popović koji nam u kratkom telefonskom razgovoru nije znao barem otprilike reći koliko malih i obiteljskih hotela posluje u ovom trenutku u Istri, smatrajući, osim toga, da je riječ o suviše malom segmentu da bi mogao parirati hotelsko-ugostiteljskim gigantima. Oslonili smo se tako na procjene upućenih da broj malih hotela na istarskom poluotoku dostiže tridesetak. U svakom slučaju nacionalna Udruga obiteljskih i malih hotela, osnovana prije tri godine, u Istri ih okuplja 16.

Za razliku od velikih, u malim hotelima, s najviše do 50 soba gostu pristupaju bitno drugačije, uspostavljajući s njime više domaćinski i prisniji odnos te zadovoljavajući svaku njegovu želju i sklonost, posebno ako je riječ o obiteljskom hotelu kojeg vode članovi obitelji. Obišli smo ovih dana nekoliko takvih hotela od sjevera do juga Istre i na naše iznenađenje svaki hotel pričao je svoju zasebnu, drugačiju priču. Iako podignuti s istim ciljevima, hoteli su drugačije arhitekture, različitog ambijenta i ugođaja, njeguju i ističu drugačiju ponudu, a ni razmišljanja njihovih vlasnika nisu ista.

Krenuli smo iz Rovinja, iz hotela »Vila Lili«, vlasnice Ljiljane Petričević, čiji hotel odiše kućnom atmosferom. Posve nalik dnevnoj sobi s blagovaonicom, u jedinstvenom prostoru nalazi se recepcija smještena za drvenim stolićem, šank, nekoliko stolova za objed uz vitrine i omanji švedski stol, kutak za predah te razbibrigu, a na prozorima, policama pa i podu puno je knjiga, a ne nedostaju ni društvene igre. Na katu postoji i biblioteka, a dvije sobe opremljene su teleskopima. S obzirom da je riječ o hotelu koji uglavnom nudi spavanje s doručkom, jutarnjem objedu posvećuje se posebna pažnja. Gostima su na raspolaganju musliji s raznoraznim dodacima, nekoliko različitih vrsta eko-kruha, tu su džemovi malih proizvođača, desetak vrsta meda.

– U našem hotelu doručak je doživljaj pa gosti doručkuju i po sat i pol vremena. S obzirom da ga služimo od devet do 11 sati na švedskom stolu nalaze se i kobasice, različite vrste sireva, svaki dan drugo povrće na žaru, kazala je gđa Petrović koja ponudu hotela osmišljava zajedno sa svojim kćerima i suprugom. Poslijepodne gostima hotela nudi besplatni kolač uz kavu.

Ovaj hotel, koji doduše nije član spomenute Udruge obiteljskih i malih hotela, ove, pete sezone postojanja postiže dosad najbolje rezultate pa i za našeg boravaka nije bilo ni jedne slobodne sobe. Inače prodavši obiteljsko naslijeđe u Umagu, ova profesorica njemačkog i talijanskog jezika iz Zagreba, koja je čitav svoj radni vijek provela u turizmu, u Rovinju kupuje nekadašnje vojvođansko odmaralište te u izgradnju hotela investira 1,4 milijuna eura. Kredit kod Hypo banke u međuvremenu je reprogramiran kreditnom linijom »Poticaj za uspjeh« pa je i kamata stopa smanjenja.

Čini se da su upravo kreditne linije Ministarstva, tj. poslovnih banaka namijenjene izgradnji malih hotela potakle mnoge Istrane da se okušaju u malom hotelijerstvu.

Potvrdio nam je to i Sergio Makin, poznati ugostitelj iz Novigrada koji je nadogradio svoj postojeći restoran i prije četiri godine u ovom malom istarskom gradiću otvorio hotel s 15 soba, uloživši 1,7 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. U vođenje hotela uključena je čitava obitelj, uz gospodina Sergija tu je i supruga Romanita, stariji Danijel, inače diplomirani ekonomist turističkog smjera te mlađi Denis, koji odlično svira gitaru i obožava Hendrixa, a svoju početnu ambiciju da bude kuhar morao je, nažalost, nakon automobilske nesreće zamijeniti onom recepcionara. Uz članove obitelji u vođenje hotela uključena su i dva kuhara, sobarica, konobari, ukupno 12 ljudi ljeti i osam zimi.

– Nije lako voditi hotel, pa i ovako mali, veli gospodin Sergio, a na pitanje koliko je financijski isplativo ovaj nekadašnji nogometaš »Rijeke« odgovara: »Mi sada živimo skromno, kao da imamo malo jaču plaću. Ne stignemo ništa staviti sa strane zbog kredita kojeg treba otplaćivati«. Danijel pak dodaje da su davanja prevelika, a potrebne promjene moraju se ekspresno odrađivati jer u protivnome slijedi oduzimanje zvjezdice. Ipak, u planu su daljnja ulaganja što će podići kategoriju hotela s tri na četiri zvjezdice.

Gospodin Sergio najavljuje i potpuni prelazak na istarsku kuhinju. U taverni s kaminom iz 18 stoljeća, pripremat će se isključivo istarska kuhinja prilagođena godišnjim dobima i nuditi tipični istarski proizvodi. Nije rijetkost da se gosti u hotel Makin ponovno vraćaju, o čemu otac obitelji kaže: »U malim hotelima najvažnija je komunikacija s gostima. Važno je s gostom puno pričati i biti mu potpuno na raspolaganju. Stvori se na taj način odnos koji prelazi gotovo u prijateljski, a neki i u prijateljski.«

Da gosti u obiteljskim hotelima naprosto traže stalni kontakt s članovima obitelji potvrdila je i Rita Fernetich koja je uz supruga Tullija vlasnica vrhunskog ruralnog obiteljskog hotelskog kompleksa San Rocco u Brtonigli. Ovaj hotel s 12 soba i četiri zvjezdice izrastao je iz starog, ruševnog imanja koje su supružnici Ferneticih kupili u susjedstvu rodne kuće u kojoj i danas žive. Upravo ih je kreditna linija »Pod starim krovovima«, namijenjena obnovi autohtonih objekata, ponukala da u rekonstrukciju ruševnih objekata krenu sami, a ne u suradnji s investitorom. Uz kredit od 600 tisuća eura te godišnju kamatnu stopu koja je zbog izgradnje bazena kao dodatnog sadržaja s jedan smanjena na 0,5 posto, obitelj Fernetich uspjela je prije dvije godine u ugođaju mirnog istarskog sela otvoriti luksuzni hotel autohtonog štiha, zadržavajući mnoge izvornosti kako u vanjskom tako i unutrašnjem uređenju.

Stilski opremljeni interijer do posljednje je sitnice osmislila sama gospođa Rita birajući namještaj vrhunskog slovenskog proizvođača koji je opremao i Titove vile. – U uređenju nisam imala nikakve uzore. Jednostavno volim lijepe stvari, rekla je supruga predsjednika TZ-a Brtonigle. Hotel opremljen saunom, restoranom, vinotekom, omanjom kongresnom salom posjećuju turisti veće platežne moći, uglavnom Englezi, koji za dvokrevetnu sobu mogu dnevno izdvojiti 149 eura, a nisu željni sunca i mora. Gosti su to koji vrijeme provode relaksirajući se uz bazen ili posjećujući Motovun i Gračišće, a impresionirani su mogućnošću da na imanju sa stabla uberu neprskano voće – šljivu, jabuku ili smokvu.

– Zahtjevan je to posao u koji su uključena i naša djeca. Sin Teo, student u Trstu, zajedno konobari sa mnom navečer, kći Luana, inače turistički menadžer, zadužena je za nabavu i recepciju, a tu je i Roko koji idućeg mjeseca kreće u školu, govori gospođa Rita. Ističe da je hotel popunjen od polovice lipnja do kraja rujna, ne krijući međutim da je prethodna zima bila teška pa je to i razlog novim ulaganja za upotpunjenje ponude u zimsko doba.

Iz životopisne Brtonigle krenuli smo put Poreča na posve drugačije, ali ne i manje zanimljivo imanje supružnika Veljka i Duške Uljančić. Njihov obiteljski hotel Filipini, s tri zvjezdice, četiri sobe i isto toliko apartmana, nalazi se nedaleko od Poreča, tik do mjesta Filipini, smješten u netaknutom prirodnom okruženju. Hotel su sagradili prije tri godine, također uz pomoć, kako ističu, vrlo povoljne kreditne linije »Poticaj za uspjeh«. U početku im je, priznaju, bilo teško jer u to vrijeme gotovo da i nisu imali uzora. Oslonili su se stoga na savjete poznatog rovinjskog arhitekte Bruna Poropata koji ih je usmjeravao u arhitektonskom uređenju te ih savjetovao, što još i čini, u vanjskom uređenju. Uljančići su se zavjetovali na prirodnost tj. eko-standarde i autohtonost.

Slijedeći istarsku tradiciju vanjsku fasadu hotela obložili su čistom vapnenačkom žbukom bez imalo cementa, dok su na unutrašnje zidove stavili gašeno vapno s pigmentom modre galice. Interijer su opremili starinskim namještajem koji su po istarskim kućama skupljali tri godine i potom ga restaurirali. Ni jedan krevet, ormar, noćni ormarić, ni komoda nemaju manje od 170 godina, a starinske su i sve različite stolice u restoranu.

Osim izvornog uređenja interijera, Veljko i Duška, zajedno s jednim od dvojice sinova jednaku pažnju pridaju kuhinji koja je isključivo istarska, a sve pod paskom i budnim okom poznatog istarskog gastronomskog znalca Pina Kuhara. U hotelu Filipini gost tako ne može pojesti ćevapčiće, ali može primjerice ravijole punjene friškim sirom u umaku od maslaca s vlascem. Hrana je začinjena isključivo autohtonim biljem, koristi se jedino maslinovo ulje, a svakodnevno se peče i ukusni kruh s orasima.

Nakon nekoliko odrađenih sezona, hotel pune mnogo lakše gostima iz cijeloga svijeta, iako još uvijek sa stalnom strepnjom. Veliku važnost pridaju cijeni smatrajući da njihova od 33 eura po osobi u špici sezone nije visoka. Velikim hotelskim sustavima zamjeraju što na nepravedan način vezuju goste isključivo za svoje objekte, a osobitu pomoć u skoroj budućnosti očekuju od novoosnovonog konzorcija za ruralni turizam.

U netaknutom prirodnom ambijentu Krničkog porta, na istočnoj obali Istre nalazi se jedan od prvih obiteljskih hotela u Istri, koji su još 1997. godine podigli Fumica i Marijo Peruško. Hotel su sagradili na osami, smatrajući da će upravo izoliranost biti njegova prednost. No lokalna zajednica, tj. Općina Marčana nije pratila ambicije Peruškovih pa u Krničkom portu jedini dodir s civilizacijom predstavlja upravo ovaj.

– Mi dijelimo sudbinu cjelokupne istočne obale Istre, koja se ne razvija poput zapadne«, kaže kći Karmen, koja je s trojicom sinova – Aljošom, glavnim konobarom i somelijerom, inače studentom turizma, srednjoškolcem Patrikom i osnovnoškolcem Paulom, uz pomoć oca i supruga – najveća potpora još uvijek vrlo aktivnoj gospođi Fumici. Zapošljavaju po jednog kuhara, pomoćnog kuhara i sobaricu, no najveći dio posla odrađuju sami.

Iako će istaknuti sve mane Krničkog porta – lošu povezanost s ostatkom poluotoka, neuređene ceste, okoliš koji je mogao, ali nije postao prekrasnom šetnicom, potpunu telekomunikacijsku izoliranost od ostatka svijeta pa se televizijski program može pratiti samo putem satelita, a mobiteli uopće nemaju signala – gospođa Peruško veli da su ipak zadovoljni. Posve im je razumljivo da se zbog ovih okolnosti gosti u njihov hotel ne vraćaju i kraće se zadržavaju. Ipak naglašavaju da su u ovaj objekt utkali svoju ljubav, golemi rad i požrtvovnost. Za našeg boravaka hotel je bio pun, no tako je, vele u ovoj obitelji, samo u špici.

Hotel Carmen s 24 sobe doima se kao veliki hotel u malome, a prema riječima kćeri Karmen njezina ga je majka opremala kao vlastitu kuću pa su tako i kreveti prekriveni izvezenom posteljinom. »Za naše goste učinili smo najviše što smo mogli, a i općinu Marčanu uveli smo u svijet«, istakli su Peruškovi, dodajući da im je u punjenju pomoglo i uvrštavanje u katalog Udruge obiteljskih hotela

V. Kapelolto, Glas Istre

PREDSJEDNICA UDRUGE OBITELJSKIH HOTELA SONJA PERIĆ:

Nadam se da će se apartmanska zdanja pretvarati u male hotele

Sonja Perić, vlasnica pulskog hotela Valsabbion, poznatog izvan granica Istre, potpredsjednica je Udruge obiteljskih i malih hotela te njena povjerenica za Istarsku županiju. Osnovana prije tri godine upravo da bi kod državnih institucija lobirala za unapređenje položaja obiteljskih hotela te njihovu prepoznatljivost, ova udruga, ističe Perić, neprofitna je, volonterska te pozitivnih namjera. Napominje da je upravo osnivanje udruge pridonijelo da po prvi puta prihodi koji su mali hoteli uplaćivali kroz boravišnu pristojbu i druga davanja, poput PDV-a, njima budu ponovno vraćeni na način da su financirani različiti dugoročni projekti. Tako su u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom izrađeni katalog i web-stranice, a po prvi puta mali hotelijeri mogu učestvovati i na sajmovima »iako je riječ o pomalo zastarjelom vidu promocije«.

Zasluga je i ove udruge, veli Perić, što se uspjelo senzibilizirati razvojnu politiku države da je mali hotelijer budući nositelj turizma ove zemlje pa se razvio značajan broj povoljnih kreditnih linija. »Objedinili smo i nabavu te s velikim proizvođačima i dobavljačima ugovorili povoljnije uvjete plaćanja nego da hoteli idu zasebno, a radi se i na educiranju članova«, kazala je Perić. Napomenula je da znanje posebno zapinje u segmentu promidžbe i prodaje koja se sve više odvija oglašavanjem putem interneta, a sve manje putem agencija kao posrednika, iako se mali hoteli tako najviše prodaju. Razlika između obiteljskog i malog hotela, pojasnila je Sonja Perić, jest u načinu vođenja. Naime, što je usluga kompleksnija to je manja mogućnost da hotel bude isključivo obiteljski, već prerasta u mali hotel koji zapošljava više stručnih kadrova, dok obitelj preuzima menadžerske poslove.

Iako ulaganje u male hotele ide mnogo sporije od ulaganja u apartmane veli da se nada, a što pokazuje i tržište, da će interes za ponudu u apartmanima sve više padati te da će to biti motiv vlasnicima apartmanskih zdanja da ih prenamjene u hotele.

»Najdraže bi mi bilo vidjeti da ovdašnji ljudi, s imovinom koju imaju, s voljom i financijskom pomoći, krenu raditi taj posao sami, a ne da odrađuju za nekog stranog vlasnika. Na taj bi način zapošljavali domaće ljude, ne bi povećavali populaciju zapošljavanjem sa strane, novac bi ostao na našem području, a imali bi i više šanse zaštiti prostor jer smatram da je domaće stanovništvo ekološki najsvjesnije, kazala je ova pulska poduzetnica s dugogodišnjim iskustvom u vođenju obiteljskog hotela.

Naime, zajedno sa sestrom Sandrom, Sonja Perić hotel Valsabbion vodi već 13 godina, najprije kao »bed and breakfast«, kasnije proširen ponudom vrhunskog restorana. Iako izgled interijera i eksterijera upućuju na višu kategoriju, hotel nosi tri zvjezdice, prema Perić, i zbog nemogućnosti izgradnje parkirališta, a što je sudeći prema njenim riječima »da je sretnija kad gost manje očekuje pa bude iznenađen« i ne zabrinjava previše. Ovogodišnju sezonu ocjenjuje – solidnom, uz trend ravnomjernijeg prometa bez špice. »Mi smo time zadovoljni jer naš cilj nije samo pružiti uslugu, već dobru uslugu«, kazala je Sonja Perić.