Nova, a to će reći već treća poratna generacija Porečana vrlo malo zna o svom gradu. Kao da je prošlost mačem amputirana 1943. odnosno 1945., i još idućih desetak mučnih esulskih godina. Grad je ostao bez svojih građana, a time i bez pupčane veze s bogatom prošlošću. Naselili su ga naši očevi s obližnjih sela i oni koji su bili poslani ovamo »po zadatku« popuniti brojna državna činovnička mjesta, a poslije 60-ih godina bilo je treće ubrzano naseljavanje onih koji »trbuhom za kruhom« stigoše iz raznih krajeva Jugoslavije i zaposliše se u propulzivnoj turističkoj djelatnosti. Naši ga nisu voljeli jer je Poreč bio asocijacija za števuru, sud, pržun, fašiste. Oni koji su došli po partijskom zadatku također nisu imali velikih razloga da ljube taj »talijanaški« grad.

Rugalica stvarnoj sugrađanki

Talijansko domorodačko stanovništvo pobjeglo je u Italiju u, primjerice, znatno većom broju nego Rovinježi. Još iduća cijela dva decenija nije nimalo lako bilo biti Talijan u Parenzu i novoj jugoslavenskoj državi, dok je službena politika svim načinima »pogodovala« da bi što više Talijana napustilo svoja ognjišta. Ta je netrpeljivost ostala do danas pa današnjim, najfriškijim doseljenicima najblaže rečeno zasmeta govorenje na talijanskom ili službena dvojezičnost Poreča, kao i talijanska zastava. No, pjesmu je zbog njene fluidnosti i neopipljivosti znatno teže iskorijeniti. Tako je popularna »La mula de Parenzo« nadživjela mnoge države. Ta najčuvenija pjesma našeg grada, Istre i znatno šire u svojoj će evergrinskoj prihvatljivosti ostati vječna. No, popularna pjesma vrlo lako dobiva i svoje prepjeve pa i parodije. Tako je i naša »La mula« u tren postala »Mala Dubrovčanka«, a u samom Poreču parodirana je kao »La goba de Parenzo«. Neobično me razveselilo nedavno javljanje porečkom dopisništvu Glasa Istre gospođe Palmire Rajko iz Novigrada, koja je 30-ih godina viđala »gobu« kako hrli prema Cimarelu i maloj vojarni, gdje je mladićima i pored svojih tjelesnih nedostataka nudila »usluge« (gospođa Palmira se sjeća da je bila »gobasta i samo metar i pol visoka«). Ne sjeća se njenog imena »ni je li bila rođena Porečanka ili je odnekud došla«. Dakle, Poreč je imao dvije iste pjesme, zapravo melodije – jednu znatno stariju (iz druge polovice 19. stoljeća) kao izvornik, koji pjeva o imaginarnoj Porečanki, poduzetnici »koja je otvorila dućan u kojem je svega bilo, samo ne bakalar«, i rugalicu stvarnoj sugrađanki, grbavici i još prostitutki, pjevanu 30-ih godina kao »La goba de Parenzo«.

Lucia di Lamermoor, la stella marina

Krenuo sam u potragu za gobom. Kad se samo malo zagrebe pod kožu dvomilenijskog Poreča, prošlost začas izmili iz svih pora svoje prašnjavosti i mira. Za »noviju povijest« uzdanice su mi prijatelj, esul, Porečan, šjor Mario Grabar iz Palmanove, novinar u mirovini i nećak čuvenog Antona Grabara, bokokotarskog revolucionara iz vremena Austro-Ugarske, koji u Poreču ima trg i spomen-ploču (u vrijeme i Italije i Jugoslavije: Talijani su ga štovali jer se borio protiv omrznute Austrije, a Jugoslaveni jer se borio za socijalističke ideje, dočim hrvatska država još nije vidjela tu spomen-ploču te se nije odredila prema tom puntaru). Druga »kazivačica« bila mi je gospođa Ippolita Cerri, Porečanka, koja se prije nekoliko godina vratila u Poreč i kupila kuću u Kufci, kći plemenitaša Becich, koji su prije Drugog svjetskog rata imali mnogo zemlje i stanciju Bečić kod Mugebe, a u Poreču jednu od najljepših gradskih palača. Priče gospodina Grabara i kontese Bečić, kako od milja nazivam gospođu Ippolitu, vezano za »gobu de Parenzo«, poklapaju se. Dakle, »porečka grbavica« je bila svima znana i zvala se Lucia Silo. Kad su moji kazivači još bili maleni, priznaju da su joj se kao i ostala zločesta djeca rugali: »Goba, goba!«, »Lucia di Lamermoor, la stella marina« ili, najčešće, pjevali kao pijanci i domaći ribari parodiju »La goba de Parenzo«. Lucia Silo bila je prostitutka i živjela u skromnom stanu u starogradskoj jezgri, negdje na prostoru današnjeg Parka Matije Gupca, koji je u Drugom svjetskom ratu bombardiran, kao i veći dio starog Poreča. Prostitucijom se bavila da preživi, podavala se najčešće mornarima, malim trgovcima i ribarima s jedrenjaka koji su masovno dolazili iz Chioggie i trgovali svim i svačim (primjerice, u zimskim mjesecima su to bile fašine kojima se grijala promrzla Venecija). Naša goba se podavala Ćozotima na njihovim jedrenjacima. Od broda do broda nudila je svoje usluge. Mario Grabar sjeća se i jedne anegdote o gobi Silo. Za bombardiranja Poreča u Drugom svjetskom ratu stanovništvo je bježalo izvan grada, kod crkvice Madonna del Monte. Tu, »u velikoj kuhinji obitelji Grion, skrivala se i naša grbavica. Za najžešćih bombardiranja u strahu se željela skriti pod krevet, no nije se mogla uvući jer joj je smetala grba«. Pedesetih godina i ona bježi u Trst, gdje ubrzo umire. No, tužna priča o zlosretnoj »gobi de Parenzo« ima i vrlo plemenito objašnjenje vezano uz njeno bavljenje najstarijim zanatom na svijetu. Naime, ona je tim novcem financirala studij svoje kćeri u jednom otmjenom koledžu. Priča se i da je ta njena kći, koju su Porečani imali priliku vidjeti samo za ljetnih praznika, bila prava – ljepotica. Eto toliko, za osjećati se više Porečanom valja znati i pomalo banalnu i bizarnu priču o grbavoj prostitutki, gospođi Luciji Silo.

Piše: Drago ORLIĆ