Šćika na šćiku: Istrani se (ne)skijaju

davor-sisovic
08.01.2018. 10:15; Učitavanja: 447; Početna / Lifestyle / Zanimljivosti / Šćika na šćiku: Istrani se (ne)skijaju

Uvijek me razgale vijesti na početku sezone skijanja, pa tako i ovosezonske, koje govore da na snježne padine susjednih i drugih srednjoevropskih država u zimskim radostima ovih dana kreće uživati oko 11.000 Istrana.
Zanimljivost te vijesti je zapravo u njezinom antipodu: prostom računicom možemo zaključiti da na skijanje neće ići preostalih 197.000 Istrana, ako se držimo podatka s posljednjeg popisa stanovništva po kojem Istarska županija ima 208.055 stanovnika.
Ne znam koliki broj ili postotak skijaša na ukupan broj stanovnika trebamo imati da bismo se smatrali “skijaškom regijom”, no pogled na te dvije brojke jasno pokazuje da na skijanje odlazi vrlo mali broj naših sugrađana, većina ipak ostaje doma.
Vjerojatno ni u “boljoj” prošlosti nije bilo bitno drugačije, pa je i tada kao i sada odlazak na skijanje bio neka vrsta privilegija, iako naravno uvijek može u toj populaciji biti i iskreno zagriženih skijaša koji ovom zimskom užitku u svom osobnom ili obiteljskom budžetu daju prednost u odnosu na ljetni odmor na moru ili neka egzotična putovanja.
Naravno, mediji u procjenama broja Istrana koji odlaze na skijanje nisu baš pouzdani izvor, ali ako se pregledaju objave nekoliko godina unatrag mnoge se procjene svode na podatak o pet posto Istrana koji zimi odlaze preko granice na snijeg.
Za 2017. godinu je u optjecaju bio podatak o 12.000 istarskih skijaša, a za 2016. godinu neki su mediji izvještavali o ipak pomalo nevjerojamih 40.000 skijaša iz Istre. Fama o “Istranima koji se skijaju” (na valovima naših radijskih postaja nekako se u posljednje vrijeme ne čuje pjesma grupe Histri “Istrani se skijaju”, kako to?) dio je jednog malo većeg i opsežnijeg procesa (e sad, je li taj proces stihijski ili je režiran i planiran, tko će ga znati) stvaranja predodžbe o Istri kao zemlji blagostanja.

Istrani su, kao, ljudi koji cijelu godinu dobro žive od toga što zarade kroz par mjeseci turističke sezone, Istrani žive u lijepim velikim novim kućama ili na prekrasnim obnovljenim starinskim ladanjskim imanjima, Istrani voze dobre aute, Istrani uživaju u dobrom vinu, maslinovom ulju, tartufima i pršutu, pa eto, Istrani idu i na skijanje.
Ako je u pitanju neka sustavna propaganda (a ne tvrdim da je, prije će ipak biti da je riječ o stihiji i slučajno poklopljenim detaljima), onda ona može dolaziti iz dva izvora.
Iznutra, ta bi propaganda imala za cilj povećavanje samosvijesti o vlastitoj vrijednosti bez obzira na objektivne parametre tih vrijednosti, jer ako sami sebe uvjeravamo da nam je dobro, onda bi nam možda i moglo biti dobro, bilo na razini subjektivnog osjećaja, bilo na razini objektivne komparacije s drugima. Ali, jednako je moguće da se takva propaganda potiče i izvana, kako bi se stvorio kompleks veće ili manje vrijednosti (ovisno s koje se strane Učke gleda), te kako bi se na Istru usmjerila ljubomora onih koji su za skijanje većinski zakinuti, pa se ta ljubomora prenosi i na druge sfere života, pogotovo političke.

Koliko se samo puta, primjerice, čulo od političkih oponenata u Istri prevladavajućim političkim opcijama nešto u stilu: “Sve imate, pa što biste još htjeli?”, a ako se tako govori s desnice, onda se to “što” često u političkom govoru odnosi na autonomiju.
S druge strane, istarski politički novogovor i prema ostatku Hrvatske, ali i prema “unutra”, često ističe Istru kao najbogatiju hrvatsku regiju, pa su Istrani na skijanju sasvim prikladan sastojak i takve političke predodžbe o našem poluotoku.
Ali brojke govore drukčije, i nepobitno pokazuju kako Istra nije zemlja blagostanja.

Mediji su objavili procjenu da će tih 11.000 Istrana na skijanju potrošiti ukupno oko 30 milijuna Kuna, odnosno po osobi to dođe oko 2.700 Kuna. Kako 94,6 posto Istrana ne ide na skijanje, to znači da si oni ne mogu priuštiti taj iznos, ili će ga radije preusmjeriti u neku drugu svrhu. Mnogima ni plaća nije tolika, a kamoli penzija.
Kada treba isticati zajedničko stanje po nekim drugim kriterijima blagostanja, tada smo mnogo slabiji statističari, pa ni iz glave ni u medijskim naslovima ne znamo reći koliko ljudi u Istri živi ispod egzistencijalnog minimuma, koliko ih kopa po kontejnerima, koliko prošle godine nije dobilo ni regres za godišnji odmor ni božićnicu, koliko ih je lani dobilo otkaz, koliko ih je tartuf vidjelo samo na slici u novinama, ili koliko ih kupuje vino od 10 Kuna za litru s najnižih polica dućana, ako ga uopće kupuju.
Na široj razini, danas u Istri još ima, malo ali ih ima, domaćinstava koja nemaju vodovod ni asfaltni put, djeci u istarskim gradovima ili općinama njihove lokalne vlasti u vrlo velikom rasponu sufinanciraju nabavu udžbenika, ako to uopće čine, učeničke i studentske stipendije se po različitim općinama i gradovima razlikuju u iznosu dva do tri puta, čak ni blagdanski poklon-paketi nisu jednake vrijednosti ovisno o tome gdje živite.

Istra naprosto nije ujednačena, ni u infrastrukturi, ni u standardu, ni u blagostanju, pa tako ni u mogućnosti odlaska na skijanje.

Davor Šišović, Glas Istre

Print Friendly, PDF & Email
Oktober fest S