Kada smo gradonačelnika Edija Štifanića pitali zašto umirovljenoj vlasnici stana, koja živi od 1.535 kuna mirovine, uključujući zaštitni dodatak, gradska uprava nije niti odgovorila na molbu da joj pomognu sanirati štetu procijenjenu na 100.000 kuna, odgovorio nam je da je mislio da je to odavno riješeno.

– Sjećam se te molbe. Bili smo odlučili pomoći s 10.000 kuna, rekao nam je i odmah nakon razgovora naložio da se novac isplati. Zašto je slučaj zagubljen u nekoj ladici ili hrpi papira na nečijem stolu, nismo uspjeli saznati.

Valja reći da većini ljudi nije lako pitati pomoć za sanaciju štete koju ne mogu platiti, pa ako se i obrate za pomoć, a ne dobiju ni nju ni odgovor, sigurno se ne osjećaju bolje. Ženi iz ove priče nije ni palo na pamet još jednom pitati zašto joj nitko nije napisao barem redak odgovora. Umjesto nje netko je drugi putem novinara želio saznati zašto problem građanina ne zaslužuje niti list papira. Očito nije problem u tome da gradske vlasti nisu željele pomoći unesrećenoj umirovljenici, nego to nikome nije bio prioritet, a gradonačelnik je na sebe bio preuzeo prevelik teret upravljanja gradom i socijalnim resorom. Srećom, pogreška je barem u ovom slučaju ispravljena i pomoć će stići, makar i s deset mjeseci zakašnjenja, a budući slični problemi valjda će biti na duši novog člana poglavarstva zaduženog za taj dio gradske uprave.

S.M., Glas Istre