DRAGO ORLIĆ “MORE TONE” – Metafora o moru uz erotiku i reminiscencije
Drago Orlić autor je knjige “More tone” s podnaslovom “Ili starinske pjesme” objavljene prošle godine u izdanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika.
Knjiga donosi njegove vrlo zanimljive i lepršave pjesničke uratke, pune aluzija, reminiscencija, introspekcije, sanjarenja, sa stalnim prožimanjem erosa i pornosa te reminiscencije na glazbu, film, kulturu življenja, određenu društvenu epohu…
Dr. Boris Domagoj Biletić, urednik ove knjige kazao je da su u zbirci prisutni sada već daleki odbljesci djetinjstva i mladenaštva, “neponovljivi trenuci zavičajnih fenomena koji nas odrastanjem, da ne velim starenjem, ne napuštaju, dapače sve su nam bliži i bliži, zatim ima tu ljubavi i strasti, potom krajolik, more i more, sve je to prisutno u ovoj knjizi”, naglasio je.
Sam je Orlić istaknuo da je zaljubljen u tu vodetinu zvanu more, i da su upravo zbog toga nastale te pjesme, koje su mu sve podjednako drage, a u tim uradcima ima najraznijih pjesničkih figura, igra riječima, metafora.
Brojni su svjetovi prisutni u tim uradcima, on tu spominje nesvrstane, Sirimavo Bandaranaike, Hajle Selasija, Maršala, Odiseja, Posejdona, a sve tu u najraznijim kontekstima s vrlo raskošnim jezičnim stilom. Orlić je i autoironičan i kada progovara o svojim bolestima (umirem mučno,/68 i nisu neke godine./Boleštine su me shrvale,/sjebale su me unakrsnom vatrom,/pišem bez prestanka/, gdje predstavlja i terapeutsku funkciju poezije, o kojoj razni teoretičari tako rado vole zboriti.
Pjesme su narativnog karaktera, poput malenih lirskih priča gdje lirski subjekt ulazi u razne interesne i tematske sfere; ima tu priča o teškom ljudskom življenju, o odnosu čovjeka prema prirodi, ali i prema sebi, a erotski pasaži su mu posve posebni, puni aluzija na najraznije pojmove, što odudara od nazovimo ih “klasičnih” erotskih pjesama.
“Je li to erotika ili gotika/kad me ona asocira na majonezu?/’Ti si bolesnik’ – kudi me. Opet gledam film “Breza” A. Babaje./Gdje je duša moru,/gdje mu je srce/Valjalo bi pitati dupine”, piše Orlić.
Naravno, nisu mogla izostati niti razmišljanja o modernim načinima komuniciranja “Internet, Facebook, e-mail, sve bi to more dalo za starog poštara Benita. Poštar Benito je nosio topla pisma,/pisma su u sebi imala uvojke djevojačke kose/i otiske usana”, piše Orlić o vremenima kada se željno iščekivalo poštara koji će donijeti pismo drage osobe, a ne kao sada, kada svi samo nešto “klikaju i lajkaju”.
Starije generacije čitajući njegove pjesme prisjetit će se malinovca, kao i niza drugih zaboravljenih radosti iz nekih vremena koja su, sudeći po dozi nostalgije, očito bila bolja.
Tu je prisutan već prepoznatljiv Orlićev pjesnički rukopis, njegova poetska razigranosti i sasvim neobičan, stalno nanovo izmaštan jezik.
Vidljiva je i metapoetska funkcija poezije, niz aluzija, pripovjedno u poetskome, solilokvij koji postaje dijalog u monologu, te niz pjesničkih figura predstavljenih na najraznije načine.
